Molim vas, povedite me: Majčina tiha borba za mjesto u vlastitoj obitelji

“Opet ste zaboravili na mene, zar ne?” glas mi je zadrhtao dok sam gledala u mobitel, čitajući poruku od kćeri: “Mama, idemo s ekipom na more, znaš da je to svake godine isto.” U tom trenutku, srce mi je potonulo kao kamen u bunar. Sjedila sam za kuhinjskim stolom, ruke su mi drhtale dok sam pokušavala složiti osmijeh pred mužem, Davorom, koji je samo slegnuo ramenima i nastavio gledati televiziju. “Pusti ih, Snježana, mladi su. Šta ćeš ti s njima na Zrću?” rekao je bez trunke suosjećanja.

Ali nije se radilo o Zrću. Nije se radilo ni o moru, ni o sunčanju, ni o koktelima na plaži. Radilo se o tome da me moja djeca više ne vide kao dio svog svijeta. Da sam postala kulisa u njihovim životima, netko tko kuha ručak i šalje poruke za rođendane, ali nikad nije pozvan na slavlje.

Sanja, moja starija kći, uvijek je bila povučena. Kad sam joj prošle godine predložila da zajedno odemo na vikend u Opatiju, rekla je: “Mama, stvarno nemam vremena. Imam ispite.” A onda sam na Instagramu vidjela slike s njezinim prijateljicama iz Rijeke. Srce mi se stislo, ali nisam ništa rekla. Nisam htjela biti ona naporna majka koja stalno prigovara.

Ivan, moj sin, živi u Zagrebu. Rijetko se javlja. Kad ga nazovem, razgovor traje najviše pet minuta. “Mama, žurim na posao. Čujemo se.” Prošlog ljeta otišao je s djevojkom u Makarsku. Nisam ni znala dok nisam slučajno čula razgovor između njega i Davora. “Nije to za tebe, mama,” rekao mi je kasnije kad sam ga pitala zašto me nije pitao da pođem s njima. “Ti voliš mirna mjesta, a mi idemo partijati.” Nisam mu rekla da bih pristala na bilo što samo da budem s njima.

Davor je uvijek bio distanciran otac. Nikad nije bio previše vezan za djecu. Njegova filozofija bila je: “Pusti ih, neka žive svoj život.” Ali ja nisam mogla tako. Ja sam ih nosila devet mjeseci pod srcem, bdjela nad njima kad su imali temperaturu, plakala kad su prvi put pali s bicikla. Sad kad su odrasli, osjećam se kao stara igračka koju su prerasli.

Jednog dana skupila sam hrabrost i pozvala ih sve na ručak. “Imam nešto važno za reći,” najavila sam im porukom. Pripremila sam sarme po receptu svoje mame, napravila kolač od višanja koji su oboje voljeli kad su bili mali. Kad su došli, atmosfera je bila napeta. Sanja je stalno gledala u mobitel, Ivan je pričao o poslu i planovima za vikend.

“Djeco,” počela sam tiho, “znam da ste odrasli i imate svoje živote. Ali osjećam se kao da više nisam dio vaše obitelji. Voljela bih da me nekad povedete sa sobom na more ili barem na izlet. Ne tražim puno… Samo malo vremena s vama.” Nastala je tišina. Sanja je uzdahnula: “Mama, stvarno ne shvaćaš… Mi idemo s društvom, to nije za tebe.” Ivan je samo slegnuo ramenima: “Nije to ništa osobno.” Davor je šutio.

Te noći nisam mogla spavati. Gledala sam stare albume – slike s ljetovanja u Puli kad su bili mali, kako skaču u more držeći me za ruku. Sjetila sam se kako su me tada trebali za sve – da im namažem leđa kremom, da im kupim sladoled, da im pričam priče prije spavanja. Sad sam im teret.

Sljedećih dana pokušavala sam pronaći smisao u svakodnevici. Otišla sam kod susjede Mirele na kavu. “Znaš li ti kako je kad te vlastita djeca zaborave?” pitala sam kroz suze.

Mirela me pogledala suosjećajno: “Snježana, nisi jedina. I moji su isti. Danas svi žure negdje, a roditelji ostaju sami.” Osjetila sam olakšanje što nisam sama u toj boli, ali i gorčinu jer nas ima toliko.

Jednog popodneva zazvonio mi je mobitel. Bila je to Sanja. “Mama… možeš li mi posuditi novac za stanarinu?” Glas joj je bio tih.

“Naravno, dušo,” odgovorila sam bez razmišljanja. Opet sam bila tu kad me trebala – ali samo tada.

Nekoliko dana kasnije Ivan mi je poslao poruku: “Mama, možeš li pričuvati psa dok smo na moru?” Osjetila sam ironiju situacije – nisam dovoljno dobra da idem s njima na more, ali dovoljno dobra da čuvam psa.

Nisam im ništa zamjerila naglas. Samo sam šutjela i radila ono što se od mene očekuje.

Jedne večeri sjela sam sama na balkon s čašom vina i gledala zalazak sunca nad Sarajevom gdje smo nekad ljetovali kod rodbine. Suze su mi klizile niz lice dok sam šaptala: “Gdje sam pogriješila? Jesam li ih previše voljela? Ili premalo? Kako majka može postati nevidljiva svojoj djeci?”

Možda će netko od vas razumjeti ovu tihu bol i možda će netko od vaše djece pročitati ovu priču i zapitati se – jesu li i njihove majke postale samo kulisa u njihovim životima?

“Hoće li me ikada opet pozvati da budem dio njihovih uspomena? Ili ću zauvijek ostati samo sjena njihove prošlosti?”