Moja kćerka, njeni snovi i dvije bake: Bitka između tradicije i sreće djeteta
“Opet si joj kupila tu lutku u narodnoj nošnji?” – glasno sam uzdahnula dok sam gledala svoju mamu kako vadi šarenu kutiju iz vrećice. Lejla je već stajala iza mene, s očima punim nade, ali kad je ugledala poklon, lice joj se smračilo. “Hvala, bako…” promrmljala je, a ja sam osjetila kako mi srce puca.
Moja mama, Jasna, uvijek je bila ponosna na naše korijene. Odrasla je u malom selu kraj Livna i sve što je naučila o životu, naučila je od svoje majke. “Djeca danas ništa ne znaju o pravim vrijednostima!” govorila bi dok bi Lejli objašnjavala kako se veže marama ili plete vunene čarape. S druge strane, moja svekrva, Senada, iz Sarajeva, imala je svoju verziju tradicije: “Neka dijete nauči svirati harmoniku! To je prava bosanska radost!” I tako bi svaka njena posjeta završila novim instrumentom ili knjigom o sevdahu.
Ali Lejla… Moja Lejla sanja o nečem sasvim drugom. Njene oči zasjaje kad priča o slikanju, o bojama i platnima. “Mama, mogu li dobiti akrilne boje?” pitala me prošli mjesec. Nisam imala srca reći joj da će opet dobiti nešto što nije tražila.
Jednog dana, nakon još jedne burne posjete baka, sjela sam s Lejlom na krevet. “Znaš, one te vole na svoj način,” pokušala sam objasniti. Gledala me tužno: “Ali mama, zašto me niko ne pita šta ja želim? Zašto uvijek moram glumiti da mi se sviđa ono što dobijem?”
Te riječi su me pogodile kao šamar. Sjetila sam se svog djetinjstva – kako sam i ja morala nositi vunene džempere koji su me grebali i učiti pjesme koje nisam voljela. Ali tada nije bilo izbora. Danas… danas bih voljela da Lejla ima izbor.
Sljedeći vikend došle su obje bake. Već na ulazu osjetila sam napetost u zraku. Jasna je donijela još jednu lutku u narodnoj nošnji, a Senada je izvukla malu harmoniku iz torbe. Lejla je stajala između njih, zbunjena i tiha.
“Hajde, Lejla, pokaži baki kako si naučila vezati maramu!” povikala je Jasna.
“Ne, neka nam odsviraj nešto!” prekinula ju je Senada.
Lejla je pogledala mene, pa njih dvije. “Ne želim ni jedno ni drugo,” izustila je tiho. U sobi je nastao muk.
Jasna je prva progovorila: “Šta to znači? Zar te nismo lijepo učile?”
Senada je odmah dodala: “Djeca danas ništa ne cijene! Sve bi samo po svom!”
Osjetila sam kako mi krv vrije. “Dosta!” viknula sam. “Lejla ima pravo na svoje snove! Ne možete joj stalno nametati ono što vi mislite da je najbolje!”
Obje su me gledale kao da sam izdala cijelu porodicu. Jasna je ustala: “Ti si zaboravila ko si i odakle dolaziš!”
Senada je samo odmahivala glavom: “Nije ni čudo što djeca danas ne znaju ništa o tradiciji.”
Lejla se povukla u svoju sobu i zatvorila vrata. Čula sam kako plače. Sjela sam na pod hodnika i pustila suze da teku.
Kasnije te večeri, dok su bake šutke pile kafu u kuhinji, otišla sam do Lejle. Sjedila je za stolom i crtala djevojčicu s velikim krilima.
“To si ti?” upitala sam.
Kimnula je glavom. “Sanjam da letim negdje gdje mogu biti ono što jesam.”
Te noći nisam mogla spavati. Razmišljala sam o svemu – o tome koliko smo zarobljeni između prošlosti i budućnosti, između onoga što su naši roditelji sanjali za nas i onoga što mi želimo za svoju djecu.
Sljedeći dan pozvala sam mamu i svekrvu na razgovor. Sjeli smo za stol dok je Lejla bila u školi.
“Moramo razgovarati,” počela sam drhtavim glasom. “Volim vas obje i znam da volite Lejlu. Ali ona ima svoje snove. Ako joj stalno namećemo naše želje, izgubit ćemo je.”
Jasna je šutjela dugo, a onda tiho rekla: “Samo želim da zna ko je i odakle dolazi.”
Senada je dodala: “I ja želim da osjeti radost koju smo mi imale kao djeca.”
“A šta ako njena radost dolazi iz nečeg drugog? Šta ako će biti sretnija s bojama nego s harmonikom ili lutkom?” upitala sam ih.
Nastao je muk. Osjetila sam da prvi put razmišljaju o tome.
Tjedan dana kasnije, Lejla je slavila rođendan. Očekivala sam još jednu lutku ili instrument, ali ovaj put Jasna joj je donijela set akrilnih boja, a Senada veliki blok za crtanje.
Lejla ih je zagrlila kao nikad prije.
Te večeri gledale smo zajedno njene crteže. Prvi put nakon dugo vremena osjećala sam mir u srcu.
Ali pitam se – koliko nas još živi između tuđih očekivanja i vlastitih snova? I hoćemo li ikada imati hrabrosti pustiti djecu da budu ono što jesu?