„Mama, još uvijek je prljavo!” – Kako su neizgovorene zamjerke i tihe kućne bitke uništile moju obitelj
„Linda, možeš li još jednom prebrisati pod ispod stola? Ostalo je još mrvica.” Glas moje snahe, Ivane, dolazi iz dnevnog boravka, hladan i odmjeren. Pogledam svoje ruke, crvene od deterdženta, i pitam se kad sam točno postala nevidljiva u vlastitoj obitelji. Nekad sam bila ta koja je vodila kuću, čuvala tradiciju, okupljala sve za stolom. Danas sam samo pomoćnica u domu svog sina, Tomislava.
„Naravno, Ivana,” odgovaram tiho, gutajući ponos. Tomislav sjedi za računalom, ne diže pogled. Znam da čuje svaku riječ, ali šuti. Kao i uvijek.
Nije uvijek bilo ovako. Prije samo godinu dana moj život je bio ispunjen smijehom unuka, mirisom svježe pečenih kiflica i toplinom zajedničkih večera. Moj muž, Stjepan, umro je iznenada prošle zime. Sve se promijenilo tada. Kuća je postala prevelika i pretiha. Tomislav me pozvao da se preselim kod njih – „Bit će ti lakše, mama. Ivana i ja ćemo ti pomoći.”
Ali nitko me nije pitao što ja želim. Nitko nije pitao kako mi je.
Prvih mjeseci trudila sam se biti neprimjetna. Kuhala sam ručkove koje nitko nije tražio, čistila iza svih, pazila na unuka Luku dok su Ivana i Tomislav radili. Ivana je imala svoje navike: sve mora biti sterilno čisto, sve na svom mjestu. „Linda, molim te, nemoj stavljati tanjure tamo. To nije tvoje vrijeme.”
Jedne večeri, dok sam slagala rublje u tišini, čula sam kako Ivana šapće Tomislavu: „Tvoja mama stalno nešto prigovara. Osjećam se kao gost u vlastitoj kući.”
Srce mi je preskočilo. Nisam znala da tako misli o meni. Nisam znala da sam višak.
Počela sam šutjeti još više. Svaki moj pokušaj razgovora završio bi kratkim odgovorima ili pogledima koji su govorili više od riječi. Luka me sve rjeđe tražio za igru – „Mama kaže da si umorna.”
Jednog popodneva, dok sam brisala prašinu s police, Ivana je ušla i rekla: „Linda, moramo postaviti neka pravila. Ne želim da se miješaš u odgoj Luke. I molim te, nemoj više prati naše rublje.”
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči. „Samo sam htjela pomoći…”
„Znam,” prekinula me hladno. „Ali ovo je naš dom.”
Te noći nisam mogla spavati. Sjetila sam se svoje majke, kako je uvijek govorila: „Šuti i trpi, zbog djece.” Ali koliko dugo žena može šutjeti prije nego što nestane?
Sljedećih tjedana atmosfera je bila napeta kao pred oluju. Tomislav je izbjegavao razgovor sa mnom. Ivana me gledala kao uljeza. Počela sam osjećati bolove u prsima, ali nisam htjela nikome reći.
Jednog dana Luka je pao i razbio koljeno. Potrčala sam prema njemu, ali Ivana me odgurnula: „Pusti ga! Ja ću!” Luka je plakao za mnom, ali nisam smjela prići.
Tada sam shvatila – izgubila sam sve što sam voljela.
Nisam imala gdje otići. Moja sestra Marija živi u Osijeku s mužem koji ne voli goste. Prijateljice su mi ostale samo na papiru – svi su zauzeti svojim životima.
Počela sam pisati dnevnik. Svaku večer bih zapisivala što me boli, što mi nedostaje, što bih htjela reći Tomislavu:
„Sine, gdje si nestao? Zašto me ne vidiš? Jesam li ti toliko teret?”
Jedne večeri skupila sam hrabrost i prišla mu dok je gledao televiziju.
„Tomislave… možemo li razgovarati?”
Pogledao me preko ramena, umoran.
„Što je sad?”
„Osjećam se kao da ovdje nisam dobrodošla.”
Slegnuo je ramenima: „Mama, pokušavamo svi zajedno živjeti… Nije lako ni meni ni Ivani.”
„Ali ja… ja samo želim biti dio vaše obitelji.”
Nije odgovorio.
Sutradan sam pronašla oglas za mali stan u prizemlju stare zgrade na rubu grada. Bio je skučen i mračan, ali bio bi moj mir.
Kad sam rekla Tomislavu da odlazim, samo je kimnuo glavom.
Ivana nije rekla ništa.
Luka me zagrlio na odlasku: „Bako, hoćeš li doći opet?”
„Naravno, dušo,” slagala sam.
Danas sjedim sama za malim stolom i gledam kroz prozor u prazno dvorište. Ponekad mi dođe poruka od Luke: crtež ili kratki pozdrav. Tomislav me ne zove.
Pitam se gdje smo pogriješili? Je li šutnja bila lakša od istine? Koliko nas još živi u tišini svojih domova, gutajući ponos dok nas vlastita djeca polako zaboravljaju?
Možda nisam bila savršena majka ni svekrva, ali zar ljubav nije dovoljna? Zar smo svi postali stranci pod istim krovom?