Majčina suza na prozoru doma: Priča o ljubavi, krivnji i potrazi za oprostom
“Ne ostavljaj me ovdje, Jasmina… molim te, ne ostavljaj me,” šaptala je mama dok sam joj pokušavala objasniti zašto mora ostati u domu. Njene ruke, nekad snažne i tople, sada su drhtale u mom stisku. U tom trenutku, dok su joj oči bile pune suza, osjećala sam se kao najgora osoba na svijetu.
Nikada nisam mislila da će doći dan kad ću mamu ostaviti među strancima. Odrasla sam u Sarajevu, u malom stanu gdje je miris njene pite bio znak sigurnosti. Tata je umro rano, a ona je radila dva posla da bi sestra Lejla i ja imale sve što nam treba. Sjećam se kako bi navečer sjedila uz prozor, gledala svjetla grada i šaptala: “Samo da vas izvedem na pravi put.”
Godinama kasnije, kad sam se udala za Ivana i preselila u Zagreb, mama je ostala sama. Lejla je otišla u Njemačku, a ja sam obećala da ću dolaziti svaki vikend. Ali život se zakomplicirao: posao, djeca, Ivanova bolest… Mama je postajala sve slabija, zaboravljala je gdje je ostavila ključeve, zvala me usred noći jer je mislila da joj netko kuca na vrata.
“Jasmina, ne mogu više sama,” priznala mi je prošlog proljeća dok smo sjedile na klupi ispred njene zgrade. “Zaboravim gdje sam, bojim se noći…”
Tada sam počela razmišljati o domu. Sjećam se kako sam danima pretraživala forume, čitala iskustva drugih kćeri i sinova iz Hrvatske i Bosne. Svi su pisali o krivnji, o suzama na rastanku, o pogledima susjeda koji šapuću iza leđa: “Vidi je, majku ostavila…”
Kad sam prvi put posjetila dom u Novom Zagrebu, srce mi je bilo teško kao kamen. Miris dezinficijensa, tišina hodnika, starci koji zure kroz prozor… Voditeljica doma, gospođa Marija, pokušavala me uvjeriti: “Vaša mama će ovdje imati sve što treba. Imamo fizioterapeuta, psihologa, svaki dan svježu juhu…”
Ali kako objasniti mami? Kako reći ženi koja je žrtvovala život za mene da više ne može biti kod kuće?
“Mama, bit će ti ovdje dobro. Imaš društvo, doktora na dohvat ruke… Ja ću dolaziti svaki vikend,” pokušavala sam zvučati uvjerljivo dok sam joj pakirala stvari. Ona je šutjela, gledala kroz prozor i stiskala rub marame.
Prvi dan u domu bio je najgori. Mama se držala za moju ruku kao dijete. “Jasmina, vodi me kući… Ovdje ne poznajem nikoga.”
“Mama, molim te… Zbog tvog zdravlja…”
“Zdravlje? Zdravlje mi je bilo kad ste vi bile male i kad sam vas imala uz sebe!”
Nakon toga više nije htjela razgovarati sa mnom. Svaki put kad bih došla u posjetu, sjedila bi sama u kutu sobe i gledala kroz prozor. Sestre su mi govorile da odbija jesti, da noću plače.
Ivan me pokušavao utješiti: “Nisi ti kriva. Nisi imala izbora.”
Ali osjećaj krivnje me proganjao. Počela sam izbjegavati prijatelje iz Bosne – bojala sam se njihovih pitanja i osuda. Jedne večeri nazvala me Lejla iz Njemačke.
“Jasmina, ne mogu ti pomoći izdaleka… Ali nisi sama u ovome. Mama bi htjela da si sretna.”
“Ali ona nije sretna! Mrzi me!”
Lejla je šutjela nekoliko sekundi pa tiho rekla: “Možda joj treba vremena. Možda i tebi treba vremena da oprostiš sebi.”
Tjedni su prolazili. Djeca su me pitala: “Zašto baka ne živi više s nama?” Nisam znala što da im kažem.
Jednog dana došla sam ranije nego inače. Kroz staklo sam vidjela mamu kako sjedi s jednom bakom iz Mostara i tiho razgovara. Prvi put nije bila sama. Kad me ugledala, nasmiješila se – ali to nije bio onaj osmijeh koji sam pamtila iz djetinjstva.
“Jesi li dobro?” pitala sam tiho.
“Jesam… Valjda jesam,” odgovorila je i pogledala prema prozoru.
Te noći nisam mogla spavati. Razmišljala sam o svemu što smo prošle – o njenim žrtvama, o mojoj borbi između obitelji i posla, o tome kako društvo gleda na žene koje majke smještaju u domove.
Sutra ću opet otići kod nje. Donijet ću joj pitu od jabuka i sjest ćemo zajedno na klupu ispred doma. Možda ćemo pričati o Sarajevu, možda ćemo samo šutjeti.
Ali jedno znam – ljubav nije uvijek jednostavna ni laka. Ponekad boli više nego što možemo podnijeti.
Pitam vas: Je li moguće oprostiti sebi kad srce kaže jedno, a život drugo? Kako vi živite s osjećajem krivnje kad morate birati između svoje obitelji i roditelja koji su vas odgojili?