Majčina ljubav na vagi: Priča o favoritizmu i boli u obitelji
“Zašto Lana uvijek dobije najbolji komad kolača, a Petar ni ne smije uzeti još jedan?” pitala sam tiho, gotovo šaptom, dok sam gledala kroz prozor svekrvine kuhinje. Kiša je lupkala po staklu, a u meni je tutnjala oluja. Petar je sjedio za stolom, gledao u svoj tanjur i šutio. Imao je samo šest godina, ali već je naučio da kod bake Ljubice nije dobro tražiti previše.
“Ivana, nemoj sad opet… Znaš da mama voli oboje djece,” rekao je moj muž Dario, ali ni sam nije zvučao uvjereno. Pogledala sam ga, tražeći podršku, ali on je samo slegnuo ramenima i nastavio listati novine.
Lana je trčkarala po dnevnoj sobi s novom lutkom koju joj je baka upravo poklonila. Petar je dobio samo čokoladicu – onu najjeftiniju iz samoposluge. Nije se bunio. Nikad se ne buni. Samo pogne glavu i povuče se u svoj svijet.
Prvi put sam to primijetila prošle zime. Lana je imala rođendan i baka joj je kupila ogroman poklon – bicikl s Disney motivima. Petar je za svoj rođendan dobio majicu – broj premala, očito kupljenu na brzinu. “Nisam stigla bolje pogledati veličine,” rekla je tada Ljubica, ali nisam joj povjerovala. U njezinim očima uvijek je bilo nešto posebno kad gleda Lanu, nešto što nikad nisam vidjela kad gleda mog sina.
“Možda si ti preosjetljiva,” rekla mi je prijateljica Mirela dok smo pile kavu u parku. “Možda ti se samo čini jer si majka.”
Ali nije mi se činilo. Svaki put kad bi Lana došla kod bake, Ljubica bi joj spremila palačinke s Nutellom, a Petru bi rekla: “Ti si već dovoljno velik, možeš jesti što i odrasli.” Kad bi Lana plakala, baka bi je grlila i tješila; kad bi Petar zaplakao, baka bi ga pogledala preko naočala i rekla: “Dečki ne plaču.”
Jednog dana skupila sam hrabrost i pitala Ljubicu izravno: “Zašto Lanu toliko volite? Zar Petar nije isto vaš unuk?”
Pogledala me hladno, onim pogledom koji te natjera da poželiš nestati. “Ivana, ne izmišljaj probleme gdje ih nema. Ja volim svu svoju unučad jednako. Ako ti imaš problem sa mnom, reci to svom mužu.”
Dario je bio između dvije vatre. Njegova mama i njegova žena. Nikad nije htio birati stranu. “Znaš kakva je ona… Starija žena, ima svoje navike… Ne uzimaj to k srcu,” govorio bi mi navečer dok bi ležali u krevetu.
Ali ja sam uzimala. Itekako sam uzimala k srcu. Jer svaki put kad bih vidjela Petra kako pokušava privući bakinu pažnju – crtežima, pričama iz škole, zagrljajima – a ona ga samo odgurne ili ignorira, srce bi mi pucalo.
Jednog dana Petar me pitao: “Mama, zašto baka voli Lanu više nego mene? Jesam li ja nešto loše napravio?”
Nisam znala što da mu kažem. Kako djetetu objasniti da odrasli ponekad nisu pravedni? Da ljubav nije uvijek jednaka? Da ponekad ni odrasli ne znaju zašto biraju jedno dijete nad drugim?
Počela sam izbjegavati odlaske kod Ljubice. Ali Dario nije htio prekidati odnose s majkom. “To je moja mama! Ne mogu joj okrenuti leđa zbog tvoje povrijeđenosti!” vikao je jednom kad sam predložila da ostanemo kod kuće za Uskrs.
Na kraju sam popustila. Otišli smo svi zajedno. Lana je opet dobila najljepšu pisanicu, Petar ni jednu. Kad sam to vidjela, nisam više mogla šutjeti.
“Ljubice, dosta! Ovo više nije slučajno! Petar vidi što radite! Osjeća se manje vrijednim! Zar vam to ništa ne znači?”
Svi su utihnuli. Lana je prestala jesti kolač, Dario me gledao kao da sam poludjela, a Ljubica je ustala od stola.
“Ivana, ti si uvijek bila preosjetljiva i uvijek si tražila dlaku u jajetu! Ja neću više slušati tvoje optužbe! Ako ti ne paše kako se ponašam u svojoj kući, nemoj dolaziti!”
Petar me povukao za ruku: “Mama, možemo li ići kući?”
Te večeri Dario i ja smo se posvađali kao nikad prije. Rekla sam mu sve što me boli – kako osjećam da naš sin raste s osjećajem da nije dovoljno dobar ni za vlastitu baku, kako me boli njegova šutnja i pasivnost.
“Ne mogu birati između tebe i mame,” rekao mi je tiho.
“Ali možeš birati između pravde i nepravde!” odgovorila sam kroz suze.
Nakon toga smo neko vrijeme prestali odlaziti kod Ljubice. Petar se malo opustio, ali često bi pitao za Lanu i baku. Nedostajali su mu, bez obzira na sve.
Jednog dana Lana je došla kod nas u goste. Sjeli su zajedno crtati. U jednom trenutku Lana mu je rekla: “Baka kaže da sam ja njezina princeza.” Petar ju je samo pogledao i nacrtao srce na papiru.
Te noći sam dugo razmišljala – što ako nikad ne uspijem promijeniti Ljubicu? Što ako Petar zauvijek ostane uskraćen za tu posebnu bakinu ljubav?
Možda ne mogu promijeniti nju, ali mogu biti sigurna da će moj sin uvijek znati koliko ga volim.
I sad vas pitam: Jeste li vi ikada osjetili da netko u obitelji favorizira jedno dijete nad drugim? Kako ste se nosili s tim? Je li moguće pronaći ravnotežu ili su neke rane jednostavno preduboke?