Majčina dilema: Kad kćerka želi dijete, a nema partnera
“Mama, ja želim dijete. Znam da nemam partnera, ali ne mogu više čekati.” Te riječi su mi odzvanjale u glavi dok sam sjedila za kuhinjskim stolom, gledajući Ivanu kako nervozno prebacuje šalicu iz ruke u ruku. Njezine oči bile su pune odlučnosti, ali i straha. Znala sam da je ovo trenutak koji će promijeniti sve.
“Ivana, znaš li što to znači? Sama odgajati dijete… nije lako. Znaš kakvi su ljudi ovdje, svi će imati nešto za reći.” Nisam mogla sakriti zabrinutost, ali ni ljubav. Moja kćerka je uvijek bila posebna – tvrdoglava, uporna, ali i nježna. Nakon razvoda prije deset godina, nije imala sreće u ljubavi. Svaki put kad bi se nadala, završilo bi razočaranjem. Gledala sam je kako se godinama bori s usamljenošću, kako joj osmijeh blijedi kad vidi prijateljice s djecom.
“Znam, mama. Ali vrijeme mi ističe. Ne želim da me jednog dana žališ što nisi imala unuka jer sam čekala nekog tko možda nikad neće doći.”
Osjetila sam knedlu u grlu. Sjetila sam se svojih mladih dana u Sarajevu, kad sam i sama bila pod pritiskom – udaj se, rodi, budi dobra žena. Ali vremena su se promijenila… ili možda nisu dovoljno? U našem malom mjestu kod Zagreba svi znaju sve. Ljudi vole komentirati, pogotovo kad netko iskače iz okvira.
“A kako misliš to napraviti?” pitala sam tiho.
Ivana je duboko udahnula. “Razmišljala sam o umjetnoj oplodnji. U Zagrebu ima klinika… Znam da nije lako, ali spremna sam na to. Imam posao, stan, štednju. Samo mi fali dijete.”
Nisam znala što reći. S jedne strane, bila sam ponosna na njezinu hrabrost. S druge strane, bojala sam se – ne samo za nju, nego i za to malo biće koje bi došlo na svijet bez oca. Kako će ga društvo gledati? Kako će Ivana izdržati sve sama?
Te noći nisam mogla spavati. Suprug Davor je hrkao pored mene, nesvjestan oluje koja mi je tutnjala u glavi. Ujutro sam mu ispričala što mi je Ivana rekla.
“Ma pusti je, proći će je to,” odmahnuo je rukom. “To su gluposti. Dijete treba oca. Što će selo reći?”
“A što ako ne prođe? Što ako joj je to zadnja šansa?” upitala sam ga.
Davor je šutio. Znao je koliko nam Ivana znači, ali bio je zarobljen u starim uvjerenjima.
Sljedećih dana Ivana i ja smo puno razgovarale. Pitala me hoću li joj pomoći oko bebe ako uspije zatrudnjeti. “Znaš da možeš računati na mene,” rekla sam joj kroz suze. “Ali bojim se za tebe. Ljudi znaju biti zli.”
“Mama, ne živim više za druge. Dosta mi je čekanja i opravdavanja. Ako ne pokušam sad, kasnije ću žaliti cijeli život.”
Počela sam primjećivati promjene u sebi. Sjetila sam se kako su me osuđivali kad sam se udala za Davora – jer nije bio iz naše mahale, jer nije imao “pravu” kuću. Preživjeli smo sve to zajedno. Možda će i Ivana preživjeti svoje bitke.
Jedne večeri došla nam je u goste moja sestra Mirela iz Mostara. Kad smo joj ispričale Ivaninu odluku, Mirela je uzdahnula: “Znaš li koliko žena kod nas pati jer nisu mogle imati djecu? Ako imaš priliku, idi! Ne slušaj nikoga!”
Te riječi su mi dale snagu. Počela sam istraživati – čitala sam forume, razgovarala s drugim majkama koje su prošle kroz slične situacije. Neki su nas podržavali, drugi osuđivali.
Jednog dana Ivana mi je pokazala papire iz klinike: “Imam termin za prvi pregled.” Osjetila sam ponos i tjeskobu istovremeno.
Davor je i dalje bio protiv: “To nije prirodno! Što će reći moji iz sela?”
“A što ako nikad ne budeš imao unuka?” pitala sam ga tiho.
Nije odgovorio.
Tjedni su prolazili u napetosti i iščekivanju. Ivana je bila nervozna, ali odlučna. Ja sam joj kuhala čajeve, išla s njom na preglede, skrivala sve od susjeda koji su već počeli šuškati.
Jednog dana vratila se iz klinike uplakana: “Mama, nije uspjelo ovaj put… Ali pokušat ću opet!”
Zagrlila sam je najjače što sam mogla: “Ne odustaj! Ja sam uz tebe!”
Davor je polako popuštao – vidio je koliko nam svima znači ova borba.
Prošlo je nekoliko mjeseci i napokon – test je bio pozitivan! Ivana je plakala od sreće, ja s njom. Davor je samo tiho rekao: “Bit će to najvoljenije dijete na svijetu.” Susjedi su naravno pričali svašta – ali više me nije bilo briga.
Danas gledam svoju kćerku kako drži bebu u naručju i pitam se: Jesmo li mi žene ikad dovoljno slobodne da biramo svoj put bez tuđih osuda? I koliko ljubavi treba da prebrodimo sve prepreke koje nam društvo stavlja pred noge?