„Kupi si sam kruh i skuhaj – dosta mi je!”: Priča žene koja je rekla „dosta” mužu koji nije htio odrasti

„Kupi si sam kruh i skuhaj – dosta mi je!” viknula sam, glasom koji mi je drhtao, ali bio čvršći nego ikad prije. Damir je sjedio na kauču, noge podignute na stol, gledao utakmicu Dinama i Sarajevo, a na stolu su se hladile prazne šalice kave i tanjur s mrvicama od jučerašnjeg bureka. Okrenuo se prema meni, zbunjen, kao da sam mu upravo rekla da je nebo zeleno.

„Šta ti je sad?” pitao je, podižući obrve. „Opet ti nešto smeta?”

Osjetila sam kako mi srce lupa u grlu. Godinama sam šutjela. Godinama sam skupljala čarape po stanu, prala njegove majice, kuhala mu omiljenu grah čorbu, slušala njegove žalopojke o poslu i šefovima. Godinama sam bila ona koja sve drži na okupu – i kuću, i djecu, i njega. A on? On je bio kao još jedno dijete koje nikad nije odraslo.

„Smeta mi što sve radim sama! Smeta mi što ti misliš da je normalno da dođeš s posla, baciš jaknu na stolicu i sjediš dok ja trčim oko tebe! Smeta mi što nikad nisi pitao kako sam, što mi treba, jesam li umorna!”

Damir je šutio. Prvi put u deset godina braka nije imao spreman odgovor. Pogledao me kao da me prvi put vidi.

Sjetila sam se početaka. Kako smo se upoznali na rođendanu kod zajedničkog prijatelja u Mostaru. Kako me osvojio šalama i osmijehom, kako je obećavao da će biti drugačiji od drugih muškaraca. Prve godine bile su pune smijeha, izleta na Jadran, zajedničkih planova. Onda su došla djeca – Lejla i Tarik – i sve se promijenilo. Ja sam postala majka, domaćica, organizatorica svega. On je ostao isti – vječiti dječak.

Moja mama, Azra, uvijek mi je govorila: „Muškarci su ti takvi, kćeri. Moraš biti strpljiva.” Njegova mama, Ljubica, još gora: „Damir je uvijek bio razmažen, ali ti si ga izabrala.”

Godinama sam gutala knedle kad bi zaboravio godišnjicu ili kad bi zaspao dok ja perem suđe. Kad bi vikendom otišao s prijateljima na pivo dok ja čistim stan. Kad bi se naljutio jer nema čiste košulje za posao.

Ali večeras… večeras više nisam mogla.

„Znaš li koliko me boli kad vidim da te nije briga? Da misliš da je sve ovo samo po sebi razumljivo? Da ja nemam pravo na odmor, na svoje vrijeme?”

Damir je ustao s kauča. „Ma nemoj sad dramatizirat’, Ajla. Pa svi tako žive! Šta sad hoćeš, da ja perem podove? Da kuham?”

„Hoću! Hoću da budeš partner, a ne još jedno dijete! Hoću da vidiš mene! Da znaš koliko sam umorna! Da me pitaš kako sam!”

Osjetila sam suze kako naviru, ali nisam ih pustila. Ne ovaj put.

Djeca su se pojavila na vratima dnevne sobe. Lejla me gledala velikim očima, Tarik se sakrio iza nje. „Mama… tata… ne svađajte se.”

Kleknula sam pred njih i zagrlila ih. „Ne brinite, ljubavi. Samo razgovaramo.”

Damir je izašao iz sobe bez riječi. Čula sam kako zalupi vratima od spavaće sobe.

Te noći nisam spavala. Ležala sam budna i razmišljala o svemu što sam žrtvovala. O tome kako sam izgubila sebe pokušavajući biti savršena supruga i majka. O tome kako me nitko ne vidi – ni on, ni djeca, ni roditelji.

Ujutro sam ustala ranije nego inače. Skuhala sam sebi kavu i sjela za stol s bilježnicom. Počela sam pisati popis stvari koje želim za sebe: vrijeme za čitanje knjige, šetnju s prijateljicom Eminom, vikend bez kuhanja…

Kad su se svi probudili, Damir je sjedio za stolom mrzovoljan.

„Nema doručka?” pitao je.

„Nema”, odgovorila sam mirno. „Od danas svatko brine za sebe.”

Lejla me pogledala zbunjeno: „Mama?”

„Lejla, ti si već velika djevojčica. Zajedno ćemo spremiti doručak kad dođeš iz škole. Tata će danas sebi napraviti sendvič.”

Damir je šutio cijeli dan. Navečer je pokušao razgovarati.

„Ajla… možda sam stvarno pretjerao… Nisam znao da te toliko boli.”

Pogledala sam ga ravno u oči: „Nisi znao jer nisi pitao.”

Sljedećih dana atmosfera u kući bila je napeta kao pred oluju. Djeca su bila tiša nego inače. Ja sam bila odlučna – nisam popuštala ni milimetra.

Jednog popodneva došla mi je Emina na kavu.

„Ajla, svaka ti čast! Ja još nisam skupila hrabrosti reći Jasminu da mi pomaže oko djece…”

„Emina, ako ne kažeš sad – nikad nećeš”, odgovorila sam joj iskreno.

Počela sam primjećivati male promjene kod Damira. Počeo je slagati svoje čarape u košaru za pranje rublja. Jednom je čak usisao dnevni boravak dok sam bila vani s djecom. Nije bilo lako – svaki njegov pokušaj bio je nespretan i popraćen gunđanjem – ali bio je to početak.

Najteže mi je bilo kad su roditelji došli u posjetu.

„Ajla”, rekla mi je mama tiho dok smo pile kavu na balkonu, „jesi li sigurna da radiš pravu stvar? Znaš kakvi su naši muškarci…”

Pogledala sam je odlučno: „Mama, ako ne postavim granice sad – nikad neću.”

Te večeri Damir me zagrlio prije spavanja.

„Znaš… možda bih mogao naučiti kuhati nešto osim jaja na oko.”

Nasmijala sam se prvi put nakon dugo vremena.

Danas nije sve savršeno. Još uvijek ima dana kad poželim pobjeći iz vlastite kože. Ali više nisam nevidljiva. Naučila sam reći što osjećam i što trebam.

Ponekad se pitam: Koliko nas još šuti? Koliko nas još misli da moramo sve same? Zar nije vrijeme da kažemo – dosta?