Kosa moje kćeri, ponos moje obitelji

“Ne možeš tako u školu, Hana!” viknula je učiteljica Jasmina, dok je cijeli razred gledao moju kćerku. Hana je stajala, zbunjena i posramljena, s rukama stisnutim uz tijelo. Njena gusta, tamna kosa bila je uvijek moj ponos – podsjećala me na moju majku, na naše korijene iz Goražda. Tog dana, međutim, kosa je postala razlog zbog kojeg će Hana doživjeti nešto što nikada neću zaboraviti.

Sve je počelo tog hladnog ponedjeljka u veljači. Hana je ustala ranije nego inače, pokušavajući sama rasčešljati kosu jer sam ja žurila na posao. “Mama, mogu li danas sama?” pitala me s osmijehom. Ponosno sam klimnula glavom, ne sluteći što će se dogoditi.

U školi, učiteljica Jasmina je primijetila da Hanina kosa nije savršeno počešljana. “Hana, dođi ovamo!” rekla je oštro. Prije nego što je Hana uspjela išta reći, Jasmina je iz ladice izvukla škare i bez pitanja odrezala joj pramen kose. “Sad izgledaš pristojnije,” promrmljala je, a razred se tiho smijuljio.

Kad sam došla po Hanu nakon nastave, vidjela sam suze u njenim očima i neuredno odrezan pramen. “Što se dogodilo?” pitala sam zabrinuto. Hana je šutjela cijelim putem kući. Tek navečer, dok sam joj prala kosu, tiho je prošaptala: “Učiteljica mi je odrezala kosu pred svima. Rekla je da sam neuredna.”

Osjetila sam kako mi krv vrije. Kako netko može uzeti sebi za pravo da dira moje dijete, da joj oduzme dio identiteta? Kosa nije samo ukras – ona je dio nas, naše obitelji, naše prošlosti. Sjetila sam se kako su mi u djetinjstvu govorili da sam ‘drugačija’ zbog guste kose i tamnije puti. Nisam htjela da Hana prolazi kroz isto.

Sutradan sam otišla u školu. Učiteljica Jasmina me dočekala s osmijehom koji mi se učinio lažnim. “Mirela, znate kako su djeca danas… Treba ih naučiti redu i urednosti.” Nisam mogla vjerovati svojim ušima.

“Gospođo Jasmina, nitko nema pravo dirati moje dijete bez mog dopuštenja! Kosa moje Hane nije vaša briga!” glas mi je drhtao od bijesa i tuge.

Ravnateljica škole, gospođa Ljiljana, pokušala je smiriti situaciju: “Sigurna sam da nije bilo loše namjere…”

Ali što znači namjera kad posljedice ostaju? Hana se povukla u sebe. Počela je nositi kapu čak i kod kuće. Više nije željela ići u školu. Navečer bi plakala i govorila: “Mama, zašto sam ja drugačija? Zašto me svi gledaju?”

Moj muž Emir bio je bijesan: “Nećemo ovo pustiti! Idemo do kraja!” Ali u maloj zajednici poput naše, ljudi ne vole sukobe. Susjedi su šaptali: “Mirela opet pravi problem…”

Jedne večeri, dok smo sjedili za stolom, Hana je tiho rekla: “Mama, mogu li opet pustiti kosu? Hoćeš li mi pomoći da bude lijepa kao prije?” Zagrlila sam je čvrsto i obećala da ću uvijek biti uz nju.

Ali problemi nisu prestali. Djeca u školi počela su zadirkivati Hanu: “Gdje ti je kosa? Zašto si takva?” Učiteljica Jasmina više nije obraćala pažnju na nju na satu. Činilo se kao da je Hana postala nevidljiva.

Jednog dana, dok sam čekala Hanu ispred škole, prišla mi je majka jednog dječaka iz razreda. “Mirela, žao mi je zbog svega… Moj sin kaže da su ga učili da djevojčice moraju biti uredne, ali mislim da su pretjerali.” Pogledala me iskreno i prvi put sam osjetila podršku.

Odlučila sam napisati pismo školskom odboru i lokalnim novinama. U pismu sam opisala što se dogodilo i pitala: “Kakvu poruku šaljemo našoj djeci kada im oduzimamo pravo na izbor i dostojanstvo?”

Priča se proširila društvenim mrežama. Ljudi su počeli komentirati – neki su nas podržavali, drugi su govorili da pretjerujemo. Ali najvažnije mi je bilo što Hana više nije bila sama.

Nakon nekoliko tjedana stigao je odgovor iz škole: učiteljica Jasmina dobila je opomenu i premještena je u drugi razred. Ravnateljica me pozvala na razgovor: “Mirela, razumijem vašu bol. Nadam se da ćemo iz ovoga svi nešto naučiti.”

Hana polako vraća osmijeh na lice. Pustila je kosu i svaki dan zajedno biramo frizuru za školu. Naučila sam koliko su djeca osjetljiva na komentare odraslih i koliko im treba podrška.

Ponekad se pitam: Koliko još djece šuti zbog srama ili straha? Hoće li naše društvo ikada naučiti poštovati različitost?

Što biste vi učinili na mom mjestu? Da li ste ikada morali braniti svoje dijete od nepravde?