Kad učionica postane bojno polje: Priča o Emiru, njegovom ocu i šutnji koja boli
“Emire, prestani izmišljati! Sjedni i riješi zadatak!” riječi gospodina Perića odzvanjale su učionicom kao hladan tuš. Osjećao sam kako mi se svijet vrti pred očima, ruke su mi drhtale, a srce mi je tuklo kao da će iskočiti iz grudi. Zrak je bio težak, a glasovi mojih prijatelja udaljavali su se, pretvarajući se u šum. Pokušao sam podići ruku, ali ona je samo nemoćno pala na klupu.
“Učitelju, Emiru nije dobro!” povikala je Lejla, ali Perić je samo odmahnuo rukom. “Neka ga prođe, uvijek traži pažnju.”
U tom trenutku sve je potonulo u crnilo.
Probudio sam se na podu, okružen zbunjenim licima. Neki su se smijali, drugi su šaptali. Osjećao sam sram, ali i bijes. Zašto nitko nije reagirao? Zašto je učitelj bio tako hladan?
Nakon škole, dok sam sjedio na klupi ispred zgrade, prišao mi je otac. Adnan je uvijek bio strog, ali pravedan čovjek. Pogledao me zabrinuto: “Šta se desilo, sine? Zvali su me iz škole da si pao u nesvijest.”
Nisam znao kako da mu objasnim. “Tata… molio sam učitelja da mi pomogne. Ignorirao me. Svi su gledali. Niko ništa.”
Adnan je stisnuo šake. “Ne može to tako! Idemo odmah kod direktora.”
U uredu ravnateljice, gospođe Kovačević, atmosfera je bila napeta. Otac je govorio mirno, ali odlučno:
“Moj sin je tražio pomoć. Učitelj ga je ignorirao pred cijelim razredom. To nije samo neprofesionalno, to je nehumano!”
Ravnateljica je uzdahnula: “Gospodine Adnane, znate kakav je Perić… strogi su mu metodi, ali djeca ga poštuju. Možda je Emir pretjerao?”
Osjetio sam kako mi suze naviru na oči. Zar ni ona ne vjeruje?
Otac nije odustajao: “Neću dozvoliti da se ovo zataška. Moj sin nije lažov! Ako treba, ići ću do ministarstva!”
Te noći nisam mogao spavati. U glavi su mi odzvanjale riječi učitelja i ravnateljice. Sjećanja na pad, na smijeh djece, na šutnju prijatelja… Sve me boljelo više od same nesvjestice.
Sljedećih dana škola je brujala od tračeva. Neki su govorili da sam glumio, drugi su me izbjegavali kao da sam zarazan. Lejla mi je jedina prišla:
“Znam da nisi lagao, Emir. I meni je jednom bilo loše na satu, ali nisam smjela ništa reći. Bojala sam se Perića.”
Pogledao sam je zahvalno. “Zašto svi šute? Zašto niko ne želi reći istinu?”
Slegnula je ramenima: “Strah… Ako kažeš nešto protiv učitelja, može ti biti gore.”
Otac nije odustajao. Pisao je žalbe, razgovarao s drugim roditeljima. Neki su ga podržali, drugi su mu rekli da ne talasa:
“Adnane, pusti dijete da nauči kako je život težak. Nećeš ništa promijeniti,” govorio mu je komšija Jasmin.
Ali otac nije popuštao:
“Ako sada šutimo, sutra će neko drugo dijete doživjeti isto ili gore!”
Jedne večeri došla nam je kući teta Sanela, majka jednog dječaka iz mog razreda.
“Adnane, moj Amar stalno priča kako ga Perić ponižava pred svima kad ne zna odgovor. Boji se ići u školu. Ne znam šta da radim…”
Otac ju je pogledao ozbiljno: “Moramo zajedno istupiti. Samo tako će nas čuti.”
Tako smo počeli okupljati roditelje koji su imali slična iskustva. Sastanci su bili puni emocija – ljutnje, tuge, straha i nade.
Jednog dana stigla je inspekcija iz ministarstva obrazovanja. Ispitivali su učenike i nastavnike. Ja sam prvi put javno ispričao šta se dogodilo:
“Molio sam za pomoć, ali učitelj me ignorirao. Osjećao sam se kao da ne vrijedim ništa. Kao da nisam čovjek nego broj u dnevniku.”
Nakon toga Perić me gledao s prezirom svaki put kad bi prošao pored mene na hodniku. Neki nastavnici su me podržali tiho, drugi su okretali glavu.
Na kraju školske godine Perić je premješten u drugu školu. Ravnateljica mi se ispričala:
“Emire, žao mi je što nisi bio zaštićen kako si trebao biti. Nadam se da ćeš nam oprostiti.” Nisam znao šta da joj kažem.
Ali povjerenje više nije bilo isto – ni prema školi ni prema odraslima koji bi trebali štititi djecu.
Otac me zagrlio:
“Ponosan sam na tebe što si rekao istinu, sine. Znaš li koliko djece nikad ne progovori?”
Dugo sam razmišljao o svemu što se dogodilo.
Možda smo nešto promijenili za buduće generacije… Ali zašto smo morali toliko patiti da bi nas netko čuo? Zar djeca moraju šutjeti kad ih boli? Koliko još djece pati u tišini dok odrasli okreću glavu?