Kad tvoje srce više nije samo tvoje: Ispovijest jedne bake
“Zar je stvarno toliko teško razumjeti da i ja imam svoje granice?” – izgovorila sam to naglas, ali u praznoj kuhinji nitko nije čuo moj glas osim mene same. Sat je otkucavao 19:30, a ja sam još uvijek prala tanjure od večere koju sam pripremila za unuke. U dnevnoj sobi, mali Ivan i Emina su se smijali crtićima, a moja kćerka Sanja je tipkala po mobitelu, povremeno bacajući pogled na sat.
“Mama, možeš li ih još malo pričuvati? Moram skoknuti do trgovine, zaboravila sam mlijeko za sutra,” rekla je Sanja, ni ne podižući pogled s ekrana.
“Naravno, dušo,” odgovorila sam automatski, iako sam već osjećala umor u kostima. Srce mi se stegnulo. Nisam joj htjela reći da me leđa bole cijeli dan, da sam preskočila popodnevnu kavu s Marijom, svojom prijateljicom iz mladosti, jer sam morala pokupiti Eminu iz vrtića.
Nekada sam bila uvjerena da je biti baka najveći dar koji mi je život mogao dati. Kad se Ivan rodio, osjećala sam se kao da mi se vratio dio mladosti – miris male ručice, topli zagrljaji prije spavanja, šaputanja uz kakao. Ali sada, pet godina kasnije, osjećam da sam postala nevidljiva pomoćnica. Moj život više nije moj.
Sanja često govori: “Pa to je normalno, mama. Svi moji prijatelji imaju pomoć svojih roditelja. Što bih ja bez tebe?” I svaki put kad to kaže, osjećam krivnju što uopće pomislim na sebe. Zar sam sebična ako poželim otići na izlet s prijateljicama ili prespavati cijelu noć bez da me netko probudi jer je Emina opet imala noćnu moru?
Moj muž Dragan često šuti o svemu. On je tipičan Bosanac – šuti i trpi. “Pusti, ženo, djeca su naša radost,” kaže mi dok navečer gleda vijesti. Ali ja vidim kako mu nedostaju naši zajednički trenuci – šetnje uz Savu, miris kave na balkonu dok sunce zalazi iza stare lipe.
Jednog dana, dok sam čekala ispred škole da pokupim Ivana, srela sam Vesnu. Bila je uvijek nasmijana žena iz susjedstva, ali tog dana izgledala je umorno.
“I ti si opet na dežurstvu?” upitala me s blagim osmijehom.
“Ma jesam… Sanja ima puno posla… Znaš kako je to danas,” odgovorila sam.
Vesna je uzdahnula: “Moja Mirela mi ne dopušta da previše pomažem. Kaže da želi biti samostalna mama. Nekad mi to teško pada, ali nekad joj zavidim. Ima svoj život.”
Te riječi su mi odzvanjale u glavi cijeli dan. Što bi bilo kad bih i ja rekla Sanji da želim više vremena za sebe? Bi li me razumjela ili bi mislila da sam loša majka i baka?
Navečer sam skupila hrabrost.
“Sanja, možemo li razgovarati?” pitala sam dok je spremala djecu za spavanje.
“Što je sad? Umorna sam, mama…”
“I ja sam umorna,” prekinula sam je tiho. “Znaš li da nisam bila kod Marije već mjesec dana? Da nisam pročitala knjigu koju si mi poklonila za rođendan? Da nisam bila s tvojim ocem na kavi otkad je Ivan krenuo u školu?”
Sanja me gledala zbunjeno. “Ali… pa ti voliš biti s djecom! Uvijek si govorila da ti to ispunjava srce.”
“Volim ih najviše na svijetu,” odgovorila sam kroz suze koje su mi navrle na oči. “Ali i ja imam svoje želje. I meni treba vrijeme za mene i tvog oca. Ne želim biti samo baka koja uskače kad god zatreba. Želim biti i žena, prijateljica, supruga…”
Sanja je šutjela nekoliko trenutaka. Onda je slegnula ramenima: “Ne znam što bih ti rekla… Meni je ovo normalno. Svi tako žive.”
Te noći nisam mogla zaspati. Dragan me zagrlio i tiho rekao: “Možda je vrijeme da misliš malo na sebe. Djeca će preživjeti i bez tebe svaki dan.” Ali kako objasniti svojoj kćeri da ljubav nije isto što i žrtva bez granica?
Sljedećih dana pokušavala sam se povući – odbila sam čuvati djecu jednu subotu jer sam dogovorila izlet s Marijom i Vesnom na Plitvice. Sanja je bila povrijeđena.
“Zar ti nije stalo do djece?” pitala me hladno.
“Stalo mi je do njih više nego do sebe ponekad,” odgovorila sam iskreno. “Ali ako nastavim ovako, jednog dana više neću imati što dati ni njima ni sebi.”
Ivan me zagrlio kad sam se vratila s izleta: “Bako, falila si nam! Hoćeš li sutra opet doći po nas?”
Pogledala sam ga u oči i osjetila kako mi srce puca od ljubavi i tuge istovremeno.
Danas sjedim na balkonu s Dragom, pijemo kavu i gledamo zalazak sunca. Djeca su kod kuće sa Sanjom – sama ih je uspavala prvi put nakon dugo vremena.
Pitam se: Jesam li sebična ako želim svoj život natrag? Može li obitelj opstati ako svatko ima pravo na svoje granice? Što vi mislite – gdje prestaje ljubav, a počinje žrtva?