Kad tišina postane glasnija od riječi: Moja borba za ravnopravnost u braku
“Znaš li ti uopće koliko sam umorna, Ivane?” – izletjelo mi je iz usta dok sam gledala u hrpu neopranog suđa koja se gomilala već treći dan. Ivan je sjedio na kauču, gledao Dnevnik i samo kratko podigao obrve, kao da sam ga pitala gdje su ključevi od auta, a ne zašto se osjećam kao sluškinja u vlastitoj kući.
“Pa što sad? Nisam stigao, radio sam cijeli dan,” odgovorio je, ni ne pogledavši me. U tom trenutku, osjetila sam kako mi srce udara u grlu. Nije to bio prvi put da sam ga pitala za pomoć, ali svaki put bi završilo isto – šutnjom ili opravdanjem. Godinama sam prešućivala, gutala knedle i uvjeravala samu sebe da je tako svugdje. Da su žene te koje drže kuću na okupu, koje kuhaju, peru, peglaju, brinu o djeci i starim roditeljima. Da je normalno što Ivan misli da je dovoljno što donosi plaću kući.
Ali više nisam mogla. Nisam više imala snage ni volje. Djeca su odrasla – Ana studira u Zagrebu, a Luka je na praksi u Njemačkoj. Kuća je postala prevelika i pretiha, a ja sam ostala sama sa svojim mislima i umorom koji se uvukao u svaku poru mog tijela.
Jednog jutra, dok sam gledala kroz prozor kako kiša ispire prašinu s dvorišta, odlučila sam – prestat ću raditi sve sama. Neću više prati njegove čarape, neću slagati njegove košulje, neću kuhati ručak ako ne osjetim želju. Neka vidi kako izgleda život kad nema žene koja sve drži pod kontrolom.
Prva dva dana nije ništa primijetio. Trećeg dana pitao me gdje su mu čiste čarape. “U košari za pranje,” odgovorila sam mirno. Pogledao me zbunjeno, ali nije ništa rekao. Četvrtog dana pitao me što ima za ručak. “Nisam stigla danas kuhati,” rekla sam, iako sam imala vremena napretek. Samo sam sjela za stol s knjigom i pustila ga da traži nešto po frižideru.
Tišina je postajala sve glasnija među nama. Nismo se svađali, nismo razgovarali – samo smo šutjeli. On bi došao s posla, skinuo cipele i sjeo pred televizor. Ja bih sjedila u kuhinji i gledala kroz prozor. Ponekad bih zaplakala tiho, da ne čuje.
Jedne večeri, dok smo sjedili za stolom i jeli sendviče koje je on napravio, Ivan je napokon progovorio:
“Što se događa s tobom? Što ti je?”
Pogledala sam ga ravno u oči. “Dosta mi je svega. Dosta mi je da sve pada na mene. Dosta mi je da se osjećam kao sluškinja u vlastitoj kući. Dosta mi je tvoje šutnje i tvoje nezainteresiranosti.”
Nije ništa rekao. Samo je gledao u tanjur.
Te noći nisam mogla spavati. U glavi su mi se vrtjele slike svih onih godina kad sam trčala između posla, škole, trgovine i bolnice kad je njegova majka bila bolesna. Sjetila sam se kako sam sama uređivala dječje sobe, kako sam sama nosila vreće krumpira iz podruma, kako sam sama tješila djecu kad su imali noćne more dok je on spavao kao zaklan.
Sutradan me nazvala sestra Marija iz Osijeka. “Kako si?” pitala me nježno.
“Umorna sam, Marija. Ne znam više što da radim,” odgovorila sam kroz suze.
“Znaš što? Vrijeme je da misliš malo na sebe. Nisi ti ničija sluškinja. Ako neće shvatiti – njegov problem!”
Te riječi su mi odzvanjale u glavi cijeli dan.
Kad je Ivan došao kući, dočekala sam ga s popisom kućanskih poslova na stolu.
“Što je ovo?” pitao je mrzovoljno.
“Popis svega što treba napraviti ovaj tjedan. Od sada dijelimo obaveze. Ako ti nešto ne odgovara – reci odmah. Ali ja više ovako ne mogu.”
Gledao me kao da sam poludjela.
“Ti si žena! To su ženski poslovi!” viknuo je prvi put nakon dugo vremena.
Osjetila sam kako mi krv vrije u žilama.
“Ne! To su naši poslovi! Oboje živimo ovdje! Oboje radimo! Oboje starimo! Ako ti to ne možeš prihvatiti – onda ne znam što ćemo dalje!”
Nastala je tišina koja je trajala cijelu vječnost.
Te večeri nije bilo ni televizora ni razgovora. Samo tišina i zvuk kiše koja je lupkala po prozoru.
Sljedećih dana Ivan je bio povučen, ali počeo je prati svoje čarape i slagati svoje stvari. Nije više očekivao da ga dočeka ručak svaki dan u isto vrijeme. Počeo je čak i usisavati dnevni boravak subotom prije utakmice Dinama.
Nije bilo lako. Svaka promjena boli. Djeca su primijetila napetost kad su dolazili kući za vikend.
“Mama, što se događa?” pitala me Ana jedne nedjelje dok smo pile kavu na balkonu.
“Borim se za sebe, Ana. Borim se za to da budem ravnopravna u vlastitoj kući,” odgovorila sam tiho.
Ana me zagrlila i rekla: “Ponosna sam na tebe, mama.” Suze su mi krenule niz lice.
Ivan i ja još uvijek učimo kako razgovarati jedno s drugim bez optužbi i ljutnje. Nije lako nakon toliko godina šutnje i navika koje su nas ugušile.
Ponekad se pitam – koliko nas još živi u tišini, noseći teret koji nije samo naš? Koliko nas još čeka da tišina postane glasnija od riječi?