Kad ti život uzme dom: Vjera, molitva i borba za stan u Zagrebu
“Ana, moramo razgovarati. Ne mogu ti više iznajmljivati stan. Imaš mjesec dana da se iseliš.” Glas gospođe Ljubice, moje stanodavke, bio je hladan i odlučan. U tom trenutku, kao da mi je netko iščupao tlo pod nogama. Stajala sam nasred dnevnog boravka, držeći mobitel u ruci, dok su mi suze navirale na oči.
“Ali… gospođo Ljubice, ja nemam kamo!” prošaptala sam, glas mi je drhtao. “Molim vas, barem još dva mjeseca dok ne nađem nešto drugo.”
“Žao mi je, Ana. Moja kćerka se vraća iz Njemačke i treba joj stan. Nije do tebe, ali tako mora biti.”
Prekinula je poziv prije nego što sam stigla išta reći. Srušila sam se na kauč i počela plakati. U Zagrebu je nemoguće pronaći pristojan stan za normalnu cijenu, a ja sam imala samo prosječnu plaću medicinske sestre. Iznad mene su visili računi, kredit za auto i briga za bolesnu majku u Bosni koju sam svaki mjesec pomagala koliko sam mogla.
Te večeri nazvala sam sestru Mirelu u Mostar.
“Ana, smiri se. Ako treba, dođi kod mene dok ne nađeš nešto. Ali znaš da nas je već šestero u stanu…”
“Znam, Mirela. Samo… osjećam se tako bespomoćno. Kao da me Bog zaboravio.”
“Nije te zaboravio. Hajde, pomoli se večeras. Znaš da uvijek na kraju sve nekako sjedne na svoje mjesto.”
Nisam bila osoba koja često moli, ali te noći nisam imala što izgubiti. Kleknula sam kraj kreveta i šaptala kroz suze: “Bože, pomozi mi da pronađem rješenje. Daj mi snage da izdržim ovo iskušenje.”
Sljedećih dana hodala sam po oglasima, slala poruke, zvala brojeve s Njuškala. Svaki odgovor bio je isti: “Već je iznajmljeno”, “Tražimo studente”, “Cijena je 700 eura plus režije”. Srce mi je tonulo sve dublje.
Jednog popodneva nazvala me teta Zora iz Novog Travnika.
“Ana, čula sam od tvoje mame što se događa. Znaš da možeš kod mene dok ne nađeš nešto?”
“Hvala ti, teta Zora, ali posao mi je ovdje… Ne mogu ga napustiti.”
U isto vrijeme, moji roditelji su se svađali zbog mene.
“Zašto si joj dopustila da ode u Zagreb? Da je ostala ovdje, ne bi sad bila sama!” vikao je tata.
“A što bi radila ovdje? Nema posla! Pusti dijete na miru!” branila me mama.
Osjećala sam se kao teret svima oko sebe.
Jedne večeri, dok sam sjedila u tramvaju broj 6 i gledala kroz prozor u kišni grad, osjetila sam kako mi srce postaje lakše. Sjetila sam se riječi svoje bake: “Kad ti je najteže, samo reci: ‘Bože, vodi me.'”
Te noći ponovno sam molila. Nisam tražila čudo, samo malo nade.
Sljedeće jutro stigla mi je poruka od kolegice Ivane: “Ana, moja susjeda traži podstanarku! Nije luksuzno, ali je povoljno i blizu bolnice. Hoćeš da te spojim?”
Srce mi je poskočilo. Odmah sam nazvala broj koji mi je dala Ivana.
“Dobar dan, ovdje Ana. Zvala sam zbog oglasa za stan…”
S druge strane javila se starija gospođa: “Draga moja, dođi danas popodne da vidiš stan pa ćemo popričati.”
Stan je bio malen – stara zgrada u Trnju, ali čist i topao. Gospođa Ružica me dočekala s osmijehom.
“Znam kako ti je,” rekla je tiho dok smo pile kavu u njenoj kuhinji. “I ja sam bila podstanarka kad sam došla iz Osijeka prije 40 godina. Ako ti odgovara, stan je tvoj. Cijena je 350 eura s režijama – znam da nije lako danas mladima.”
Nisam mogla vjerovati svojoj sreći. Zagrlila sam gospođu Ružicu kao vlastitu baku.
Te večeri ponovno sam kleknula kraj kreveta i zahvalila Bogu na svemu što imam – i na svemu što sam izgubila.
Kad sam sljedeći vikend došla po stvari kod gospođe Ljubice, njezina kćerka Marija me gledala s nelagodom.
“Ana… žao mi je zbog svega. Nisam znala da će te mama izbaciti zbog mene…”
Pogledala sam je i osjetila mir u srcu.
“Nema veze, Marija. Svatko ima svoje borbe. Nadam se da ćeš biti sretna ovdje kao što sam ja bila.”
Dok sam izlazila iz starog stana s posljednjom kutijom knjiga pod rukom, osjetila sam olakšanje – kao da sam skinula ogroman teret s leđa.
Danas sjedim u svom malom stanu u Trnju i pišem ovu priču. Još uvijek ponekad brinem o budućnosti i pitam se hoću li ikada imati svoj vlastiti dom – ali sada znam da nisam sama.
Možda vjera nije uvijek odgovor koji očekujemo – ali ponekad nam daje snagu da preživimo ono što mislimo da ne možemo izdržati.
Pitam vas: Što vi radite kad vam život uzme tlo pod nogama? Jeste li ikada osjetili snagu molitve ili vjere kad ste bili na dnu?