Kad ti život servira kovanice: Priča jednog radnika iz Zagreba

“Jesi li ti normalan, Ivane? Pa tko se još svađa s gazdom zbog par stotina kuna?” vikao je otac dok je lupao šakom o stol. Ruke su mi drhtale dok sam gledao u hrpu kovanica razbacanih po kuhinjskom stolu. Bilo ih je toliko da su prekrile stare novine i tanjur s ostacima jučerašnje večere. Majka je šutjela, gledala kroz prozor, a sestra Ana je samo tiho uzdahnula i povukla se u svoju sobu.

Sve je počelo prije tjedan dana. Radio sam u fast foodu “Kod Mirele” na Trešnjevci skoro dvije godine. Nije to bio posao iz snova, ali bio je moj. Svaku smjenu sam odrađivao pošteno, trpio uvrede pijanih gostiju, čistio zahode i pržio krumpiriće dok mi se koža na rukama nije počela ljuštiti. Gazda Željko uvijek je bio težak čovjek, ali zadnjih mjeseci postao je još gori. Vikao je na nas zbog svake sitnice, prijetio otkazima, a plaće su kasnile.

“Ivane, dođi ovamo!” viknuo je jednog dana dok sam slagao hamburgere. “Što si ti mislio, da ćeš ovdje vječno raditi? Ako ti ne paše, idi! Ima tko hoće!”

Nisam ništa rekao. Samo sam spustio glavu i nastavio raditi. Ali kad sam tražio svoju zadnju plaću, Željko mi je rekao da dođem sutra po nju. Sutradan me dočekala kutija puna kovanica od 10 i 20 lipa. “Evo ti tvoja plaća! Tako si i radio – sitno!” rekao je i nasmijao se pred ostalim radnicima.

Osjetio sam kako mi lice gori od srama. Nisam znao što da kažem. Uzeo sam kutiju i izašao van, dok su kolege šutjele i gledale u pod. Na tramvajskoj stanici sam sjedio s tom kutijom u krilu, osjećajući se kao zadnji jadnik.

Kod kuće me dočekala nova drama. Otac je bio bijesan što sam izgubio posao, majka zabrinuta kako ćemo platiti režije, a Ana mi je samo šapnula: “Nemoj im dati da te slome.” Ali kako da ne puknem kad me svi gledaju kao gubitnika?

Te noći nisam mogao spavati. Otvorio sam mobitel i napisao objavu na Facebooku: “Danas sam dobio zadnju plaću u fast foodu – u kovanicama od 10 lipa. Toliko vrijedim za svog gazdu.” Nisam očekivao ništa, ali do jutra je objava imala stotine lajkova i komentara. Neki su me podržali: “Drži se, Ivane!”, drugi su ismijavali: “Što si očekivao od ćevabdžinice?”, a treći su pisali: “Prijavi ga inspekciji!”

Ubrzo su me kontaktirali novinari iz lokalnog portala. “Ivane, želimo čuti tvoju priču. Ovo nije prvi put da se radnicima ovako vraća za trud.” Pristao sam na intervju, iako me bilo strah što će reći susjedi i obitelj. Kad je članak izašao, telefon nije prestajao zvoniti. Neki su mi nudili pomoć, drugi su vrijeđali moju obitelj: “Sigurno ste svi neradnici!”

Otac je bio bijesan: “Sad si nas svima osramotio! Tko će te zaposliti kad svi znaju da si problematičan?” Majka je plakala: “Samo si htio pravdu…” Ana me zagrlila: “Ponosna sam na tebe.” U meni se miješala gorčina i ponos.

Nakon nekoliko dana, inspekcija je stvarno došla kod Željka. Kolege su mi slali poruke: “Hvala ti što si progovorio. Sad možda nešto promijene.” Ali neki su me izbjegavali na ulici, kao da sam ja kriv što su izgubili mir.

Tražio sam novi posao, ali svaki razgovor završavao je isto: “Vidjeli smo vas u novinama… Vi ste onaj što se svađa s gazdama?” Počeo sam sumnjati u sebe – jesam li pogriješio što sam digao glas?

Jedne večeri sjedio sam s Anom na klupi ispred zgrade. “Znaš,” rekla je tiho, “možda si izgubio posao, ali nisi izgubio obraz. Ljudi će uvijek pričati, ali malo tko će imati hrabrosti napraviti ono što si ti napravio.” Gledao sam u svjetla grada i pitao se ima li to ikakvog smisla.

Dani su prolazili, a ja sam skupljao kovanice i nosio ih u banku. Službenica me gledala sažaljivo dok ih je brojala. “Niste prvi koji ovako dolazi,” rekla mi je tiho.

S vremenom su se stvari smirile. Našao sam novi posao – ovaj put kod poštenog gazde, Mirze iz Bosne koji vodi malu pekaru na Črnomercu. Prvi dan mi je rekao: “Kod mene nema ponižavanja. Svi smo ljudi.” Osjetio sam olakšanje kakvo nisam dugo.

Ali rana od onih kovanica još uvijek peče. Ponekad se pitam – koliko zapravo vrijedimo u ovom društvu? Je li bolje šutjeti i trpjeti ili dignuti glas pa snositi posljedice? Bi li vi napravili isto na mom mjestu?