Kad ti vlastiti dom postane tuđi: Priča jedne majke iz Zagreba
“Mama, možeš li malo tiše s tim loncima? Lejla spava, imala je težak dan.” Ivanov glas probija tišinu kuhinje kao nož kroz maslac. Stojim pored štednjaka, držeći žlicu u ruci, osjećam kako mi srce preskače. Moj stan na Trešnjevci, moj dom pun uspomena, sada je mjesto gdje se bojim disati preglasno.
Nikad nisam mislila da ću u šezdesetoj godini morati učiti kako biti nevidljiva u vlastitom stanu. Ivan i Lejla su došli prije četiri mjeseca, nakon što su oboje ostali bez posla. “Samo dok ne stanemo na noge, mama,” rekao je Ivan, a ja sam, naravno, odmah pristala. Majka sam. Srce mi se steglo kad sam ih vidjela s koferima na vratima, umorne i slomljene. Nisam ni slutila da će moj život postati hod po jajima.
Prvih tjedan dana bilo je čak i lijepo. Kuhali smo zajedno, gledali stare slike, smijali se. Ali onda su počele sitnice: Lejla voli tišinu ujutro, Ivan ne podnosi miris kave dok još spava. “Mama, možeš li kavu kuhati kasnije?” pitao bi nježno, ali svaki put bih osjetila kao da mi netko oduzima još jedan komadić slobode.
Jednog jutra, dok sam pokušavala tiho otvoriti ormar da uzmem kaput, Lejla je izašla iz sobe s podočnjacima do brade. “Zar stvarno moraš šuškati baš sad?” pitala je poluglasno. Nisam znala što reći. Osjećala sam se kao gost u vlastitoj kući.
Navečer sam sjela za stol s Ivanom. “Sine, osjećam se kao da više nemam svoj prostor. Možemo li se dogovoriti oko nekih pravila?” On je uzdahnuo. “Mama, znaš da nam nije lako. Lejla je pod stresom, traži posao svaki dan…”
“Znam, ali ni meni nije lako,” prekinula sam ga tiho. “Ovo je moj dom. Trebam malo mira i privatnosti.”
Ivan je šutio nekoliko trenutaka. “Pokušat ćemo biti obazriviji,” rekao je napokon, ali znao sam da to neće riješiti problem.
Sljedećih dana situacija se samo pogoršavala. Lejla je počela raditi od kuće na laptopu u dnevnom boravku. Moj dnevni boravak! Više nisam mogla gledati svoje serije kad poželim jer joj smeta buka. Počela sam jesti u kuhinji sama, osjećajući se kao uljez.
Jedne večeri došla mi je susjeda Ružica na kavu. Sjeli smo u moju malu kuhinju i šaptale kao dvije zavjerenice.
“Draga moja, pa to nije normalno! Moraš im reći!”
“Ali Ružice, kako da ih izbacim? To mi je dijete…”
“Ne moraš ih izbaciti, ali moraš im postaviti granice!”
Te noći nisam mogla spavati. Sjećanja su mi navirala: Ivan kao dječak koji trči po stanu, smijeh, igre skrivača… Sad ga gledam kako sjedi na kauču s laptopom u krilu, ozbiljan i odsutan.
Jednog dana skupila sam hrabrost i pozvala ih oboje na razgovor.
“Djeco, moramo razgovarati. Znam da vam nije lako i želim vam pomoći koliko mogu, ali osjećam da više nemam svoj dom. Ne mogu stalno biti tiha i nevidljiva. Trebam svoj prostor i svoje navike.”
Lejla me gledala bez riječi, a Ivan je nervozno vrtio prsten na ruci.
“Mama…” počeo je Ivan, ali Lejla ga je prekinula:
“Razumijem vas gospođo Marija. I meni je teško. Osjećam se kao da stalno smetam vama, a opet nemamo gdje drugo otići…”
Tišina je visjela između nas kao težak oblak.
“Možda možemo napraviti raspored? Da svatko ima svoje vrijeme za dnevni boravak? I dogovoriti kad tko koristi kuhinju?” predložila sam oprezno.
Ivan je kimnuo glavom. “Možemo pokušati. I potrudit ćemo se više oko traženja stana.”
Dogovorili smo raspored, ali napetost nije nestala. Svaki dan bio je nova borba: tko će prvi u kupaonicu, kad mogu otvoriti prozor da prozračim stan bez da Lejli smeta propuh… Počela sam izbjegavati vlastiti dom; šetala bih satima po Jarunu samo da ne budem na smetnji.
Jednog popodneva vratila sam se ranije i zatekla Ivana kako sjedi sam za stolom.
“Mama… Žao mi je što ti ovo radimo,” rekao je tiho.
Suze su mi navrle na oči.
“Sine, ja vas volim najviše na svijetu. Ali bojim se da ću vas početi zamjerati ako ovako nastavimo…”
Te večeri Lejla je pronašla oglas za mali stan u Novom Zagrebu. Nije bio idealan – star namještaj, visoka najamnina – ali bio je njihov.
Dva tjedna kasnije iselili su se. Stan mi je opet bio tih i prazan. Nedostajali su mi njihovi glasovi, čak i Lejlino mrštenje zbog buke.
Sjedim sada sama za stolom i pitam se: Jesam li bila sebična što sam tražila svoj mir? Ili sam samo pokušala sačuvati ono malo sebe što mi je ostalo?
Što biste vi učinili na mom mjestu?