Kad ti tast pojede i zadnju koru kruha: Moja borba za mir u vlastitom domu
“Opet je došao?” šapnula sam Dariju dok sam kroz prozor gledala kako tast, gospodin Stjepan, ulazi u dvorište s vrećicom iz Konzuma. Nije ni prošlo podne, a već treći put ove sedmice dolazi. Srce mi je brže kucalo, ne od radosti, nego od stresa. Znam što slijedi: satima će sjediti za stolom, komentirati politiku i jesti sve što nađe.
“Ivana, molim te, nemoj danas ništa govoriti. Znaš da mu je teško otkad je ostao sam,” tiho je rekao Dario, gledajući me molećivo. Znam da mu je majka umrla prije godinu dana, ali zar to znači da mi više nemamo pravo na svoj mir?
Stjepan je ušao bez kucanja, kao da još uvijek živi ovdje. “Dobar dan, djeco! Šta ima za ručak?” pitao je veselo, a ja sam stisnula zube. “Juha i sarma,” odgovorila sam kratko. U sebi sam brojala koliko sarmi je ostalo – dovoljno za nas troje, ali ne i za njega ako opet uzme četiri komada kao prošli put.
Sjeli smo za stol. Stjepan je odmah posegnuo za najvećim komadom mesa. “Ivana, ti si stvarno najbolja kuharica! Kad bi barem Dario znao ovako kuhati…” bacio je pogled na sina, a meni se učinilo da se Dario još više povukao u sebe.
Nakon ručka, dok sam skupljala tanjire, čula sam kako Stjepan otvara frižider. “Imate li šta slatko? Ova vaša torta od oraha mi je još u glavi!”
“Nema više torte, tata,” odgovorio je Dario umorno. “Ivana nije stigla napraviti novu.”
Stjepan je uzdahnuo i izvadio zadnji jogurt. Pogledala sam Darija – šutio je. Osjetila sam kako mi se suze skupljaju u očima, ali nisam htjela plakati pred tastom.
Kad je konačno otišao, ostavila sam suđe u sudoperu i sjela na pod kuhinje. Dario je došao za mnom. “Znam da ti je teško… Ali ne mogu ga samo tako otjerati. On nema nikoga osim nas.”
“A mi? Mi više nemamo ni hrane ni mira!” viknula sam kroz suze. “Ne mogu više ovako!”
Te noći nisam spavala. Razmišljala sam o svemu što smo žrtvovali otkad se Stjepan preselio bliže nama. Prvo su to bile nedjeljne ručkove, pa večere, pa svaki dan… Naša djeca, Luka i Ema, više ne pitaju mogu li uzeti kolač – znaju da će ga djed pojesti prije njih.
Sutradan sam otišla kod susjede Mirele po savjet. Ona me saslušala i rekla: “Ivana, moraš postaviti granice. Ako ti ne kažeš što te muči, nitko neće znati koliko ti je teško.”
Te riječi su mi odzvanjale cijeli dan. Kad je Stjepan opet došao – ovaj put s novinama i komentarima o politici – skupila sam hrabrost.
“Tata,” rekla sam tiho dok smo sjedili za stolom, “moramo razgovarati. Znam da vam je teško otkad ste sami, ali nama treba malo privatnosti. I hrane…”
Stjepan me pogledao iznenađeno. “Šta to znači? Da vam smetam?”
“Ne smetate nam… Ali svaki dan dolazite bez najave i često nam nestane hrane za djecu. Možda bi bilo bolje da se dogovorimo kad ćete dolaziti? Tako ćemo vas uvijek dočekati spremni i s ručkom na stolu.”
Dario me podržao: “Tata, Ivana ima pravo. Volimo vas, ali moramo misliti i na našu djecu.”
Stjepan je šutio nekoliko minuta. Vidjela sam kako mu lice mijenja boju – od bijesa do tuge. “Dobro… Nisam znao da vam toliko smetam,” rekao je tiho i ustao.
Te večeri nisam mogla jesti od nervoze. Dario me grlio i govorio da smo napravili pravu stvar, ali osjećala sam se kao najgora snaha na svijetu.
Sljedećih dana Stjepan nije dolazio. Djeca su bila sretna što imaju kolača, ali meni je nedostajao njegov glas u kući – čak i kad me nervirao.
Nakon tjedan dana zazvonilo je na vratima. Stjepan je stajao s vrećicom punom hrane.
“Donio sam vam nešto… I oprostite ako sam bio naporan. Samo mi nedostaje društvo,” rekao je tiho.
Zagrlila sam ga i zaplakala.
Danas znam da nije lako postaviti granice u obitelji – pogotovo kad svi nose svoje tuge i strahove. Ali ako ne progovorimo na vrijeme, izgubimo sebe.
Ponekad se pitam: Je li moguće biti dobar sin ili snaha, a istovremeno sačuvati svoj mir? Kako vi rješavate ovakve situacije u svojim obiteljima?