Kad ti punac pojede zadnju juhu: Priča o granicama, tišini i obiteljskim žrtvama
“Opet je pojeo sve ostatke od jučerašnje sarme!” šapćem sebi dok otvaram frižider i gledam praznu posudu. Ruke mi drhte, ali ne od gladi, nego od bijesa koji već tjednima tinja u meni. U dnevnoj sobi čujem smijeh mog punca Josa, dubok i glasan, kao da je on domaćin, a ne ja. Moja supruga Ivana sjedi do njega, pokušava biti ljubazna, ali vidim joj u očima isti umor koji osjećam i sam.
“Marko, donesi još malo kruha iz kuhinje, molim te!” viče Joso, ni ne pitajući ima li ga dovoljno. U tom trenutku poželim nestati, samo da ne moram opet gledati kako nestaje ono malo što smo kupili za vikend. Znam da nije zlonamjeran, ali njegova prisutnost postala je poput teškog pokrivača koji nas guši.
Sve je počelo prije nekoliko mjeseci kad je Joso ostao bez posla. Ivana je predložila da češće dolazi kod nas na ručak, “da se ne osjeća sam”. Pristao sam, naravno – obitelj je obitelj. Ali ubrzo su njegovi dolasci postali svakodnevni. Dolazio bi prije podne, ostajao do večeri, gledao televiziju, komentirao politiku i uvijek, ali baš uvijek, nešto jeo. Prvo su to bili keksi i voće, onda sendviči, a sada više ni ručak ne stignem probati prije njega.
“Znaš li ti koliko je teško biti sam?” rekao mi je jednom dok smo sjedili na balkonu. “Sve bih dao da opet imam nekoga s kim mogu popiti kavu.” Pogledao me tada s tugom u očima i osjetio sam grižnju savjesti što mi smeta njegova prisutnost. Ali istovremeno, svaki put kad bih otvorio frižider i vidio prazninu, osjećao sam se kao stranac u vlastitoj kući.
Ivana i ja sve češće šutimo jedno pred drugim. Navečer ležimo u krevetu, svatko okrenut na svoju stranu. Pokušavam joj reći kako se osjećam, ali riječi mi zapnu u grlu. Ne želim biti onaj koji će rastaviti obitelj ili povrijediti njezina oca. Ona pak misli da pretjerujem.
“Marko, pa to je moj tata! Nema nikoga osim nas. Zar ti je teško podijeliti malo hrane?” prošapće jednom kad skupim hrabrosti spomenuti problem.
“Nije stvar u hrani, Ivana! Nego u tome što više nemamo svoj mir. Ne mogu više ni popiti kavu bez da me pita gdje sam sakrio kekse!”
Ona se povuče u sebe i danima ne razgovaramo o tome. Umjesto toga, svatko nosi svoj teret – ona brigu za oca, ja osjećaj da sam višak u vlastitom domu.
Jednog dana dolazim ranije s posla. Čujem Josa kako viče na našeg sina Luku jer je ostavio tenisice u hodniku.
“Nema reda u ovoj kući! Kad sam ja bio mlad…”
Luka mi kasnije šapne: “Tata, zašto deda stalno viče? Ne volim kad je ovdje.” Osjetim knedlu u grlu. Moj sin se više ne osjeća sigurno u svom domu.
Te večeri pokušavam razgovarati s Ivanom.
“Ivana, moramo nešto poduzeti. Luka pati, ja patim… Ne možemo ovako dalje.” Ona šuti dugo, a onda joj suze krenu niz lice.
“Ne mogu ga izbaciti na ulicu… On nema nikoga!”
“Ne tražim to. Samo želim da imamo granice. Da zna kad treba otići kući. Da možemo biti obitelj bez stalnog osjećaja krivnje.” Zagrli me tada prvi put nakon dugo vremena.
Sljedećih dana pokušavamo pronaći rješenje. Ivana razgovara s Josom.
“Tata, znaš da te volimo… Ali Marko i Luka trebaju svoj prostor. Možeš li dolaziti samo nekoliko puta tjedno?” On šuti dugo, a onda samo kimne glavom.
Nekoliko dana ga nema. Kuća je tiha, ali tišina nije ugodna – osjećam se kao da smo ga izdali. Ivana je potištena, Luka pita gdje je deda.
Kad se Joso napokon pojavi, donosi pitu od jabuka koju je sam napravio.
“Nisam znao da vam toliko smetam… Ali razumijem. I ja bih volio imati svoj mir.”
Sjedimo zajedno za stolom prvi put nakon dugo vremena bez napetosti. Ali osjećaj krivnje ostaje – jesmo li mogli drugačije? Jesmo li mogli biti bolji?
Ponekad se pitam: gdje završava dužnost prema obitelji, a gdje počinje pravo na vlastiti mir? Je li moguće imati oboje ili uvijek netko mora biti povrijeđen? Što biste vi učinili na mom mjestu?