Kad Tata Odustane: Priča o Očevima, Djeci i Onome Što Ostaje
“Opet kasniš, Darijo!” viknula sam kroz prozor, dok su Lana i Filip stajali uz mene, s ruksacima na leđima i očima punim nade. Kiša je lupkala po limenom krovu naše male kuhinje u Novom Zagrebu, a ja sam osjećala kako mi srce lupa od bijesa i tuge. Nije ovo prvi put da Darijo kasni otkako smo se razveli prije godinu dana. Sud je odlučio da ćemo dijeliti skrbništvo nad djecom, ali stvarnost je bila daleko od onoga što su odvjetnici i socijalne radnice zamišljali.
“Mama, možda je zapeo u prometu?” Lana je pokušala opravdati oca, kao i uvijek. Ima devet godina i još uvijek vjeruje da su odrasli bolji nego što jesu. Filip, mlađi brat, samo je šutio i gledao u pod, stežući plišanog medu kojeg mu je Darijo kupio prošlog Božića.
Darijo je bio savršen otac dok smo bili zajedno – barem tako su svi mislili. Uvijek nasmijan na rođendanima, spreman za izlete na Jarun ili vikende kod bake u Samoboru. Ali kad je došao red na svakodnevicu – buđenje u šest, spremanje doručka, pranje veša, domaće zadaće – entuzijazam je nestao kao magla nad Savom.
Sjećam se dana kad smo sjedili kod sutkinje u Općinskom sudu. Njegov odvjetnik, gospodin Kovačević, uvjeravao je sve da je Darijo predan otac. “Moj klijent želi biti ravnopravan roditelj. Djeca su mu sve na svijetu.” Ja sam šutjela, jer sam znala da će istina izaći na vidjelo tek kad se vrata sudnice zatvore.
Prvi mjesec nakon razvoda Darijo se trudio. Dolazio bi po djecu svaki drugi vikend, vodio ih u kino ili na sladoled u Tkalčićevu. Ali čim su počeli problemi – Lana je dobila temperaturu, Filip je razbio koljeno – Darijo bi me zvao u panici.
“Ivana, ne znam što da radim! Lana plače, a ja moram na Zoom sastanak!”
“Darijo, to su djeca. Bolest i suze su dio paketa.”
“Ali ja nisam za to… Nisam ja kao ti!”
Nisam mu zamjerala odmah. Mislila sam da će se priviknuti. Ali onda su počela otkazivanja. “Ne mogu ovaj vikend, imam poslovni put.” “Možeš li ti preuzeti djecu ovaj tjedan?” Djeca su sve češće ostajala kod mene, a Darijo je polako nestajao iz njihovih života.
Jedne večeri Lana me pitala: “Mama, zašto tata više ne dolazi? Jesmo li nešto krivo napravili?”
Stisnula sam je uz sebe i slagala: “Ne, dušo. Tata vas voli, samo ima puno posla.”
Ali istina je bila drugačija. Darijo nije bio spreman na odgovornost koju nosi roditeljstvo bez partnera koji će podijeliti teret. Njegova nova djevojka, Sanja, nije željela djecu vikendom. Prijatelji su ga zvali na utakmice Dinama i pive u kvartovski kafić. Djeca su postala teret koji ga podsjeća na prošli život.
Jednog dana sam ga nazvala: “Darijo, djeca te trebaju. Ne možeš samo nestati kad ti postane teško.”
“Ivana, ne razumiješ… Ja nisam kao ti. Ti si uvijek bila jaka. Ja… ja ne mogu ovo sam. Fali mi stari život. Fali mi sloboda!”
Osjetila sam bijes i tugu istovremeno. “A što s Lanom i Filipom? Njima ne fališ? Njima ne treba tata?”
Nije odgovorio.
Počela sam primjećivati promjene kod djece. Lana se povukla u sebe, prestala pričati o školi i prijateljima. Filip je počeo mokriti u krevetu. Otišli smo kod psihologinje u Dom zdravlja na Knežiji.
“Djeca osjećaju gubitak oca kao smrtni gubitak,” rekla mi je psihologinja Martina. “Morate im biti oslonac, ali i vi imate pravo na svoje emocije.”
Nisam znala kako dalje. Svaki dan bio je borba – posao u banci do četiri popodne, trčanje po djecu u školu i vrtić, kuhanje, pranje, domaće zadaće… Ponekad bih sjela na balkon s čašom vina i plakala dok djeca spavaju.
Jednog petka Darijo se pojavio nenajavljeno.
“Došao sam vidjeti djecu,” rekao je tiho.
Filip mu je potrčao u zagrljaj, ali Lana ga je samo pogledala i otišla u sobu.
“Ivana… Ne znam kako dalje. Osjećam se kao stranac u vlastitom životu. Djeca me gledaju kao da sam ih izdao. Možda jesam…”
Samo sam šutjela.
Tog vikenda Darijo je pokušao biti otac kakvog su djeca trebala – igrao se s njima, vodio ih u park, čitao priče prije spavanja. Ali kad je došao ponedjeljak, opet je nestao.
Prošli su mjeseci. Djeca su naučila živjeti bez njega. Ja sam naučila biti i majka i otac. Ponekad mi dođe poruka od Darija: “Kako su Lana i Filip? Možeš li im reći da ih volim?” Nisam uvijek odgovarala.
Danas sjedim na istom balkonu dok Lana piše zadaću, a Filip slaže lego kocke na podu.
Pitam se: Jesam li mogla nešto drugačije? Je li Darijo mogao biti bolji otac da mu je netko pomogao ili jednostavno nije imao snage? Koliko nas još živi ovu priču – majke koje nose sve na svojim leđima i očevi koji bježe od odgovornosti?
Možda vi imate odgovor.