Kad Svekrva Zazove Oluju: Moja Borba za Mir u Vlastitoj Obitelji

“Ivana, odmah dođi po Luku! Ne mogu više!” glas moje svekrve, Zorice, parao je tišinu mog ureda. Ruke su mi zadrhtale dok sam stiskala mobitel, osjećajući kako mi se srce penje u grlo. Pogledala sam kolegicu Anu, koja je samo nijemo klimnula glavom, znajući da opet moram otići ranije. “Zorice, što se dogodilo? Luka je bolestan?” upitala sam, pokušavajući zvučati smireno. “Nije bolestan, ali ne slušam ga više! Ti si ga tako razmazila! Dođi odmah ili ću ga ostaviti ispred zgrade!”

U tom trenutku nisam znala bih li plakala ili vikala. Svekrva je uvijek imala nešto za reći – od toga kako hranim Luku, do toga kako vodim kuću. Moj muž, Dario, uvijek bi samo slegnuo ramenima: “Znaš kakva je moja mama, pusti je.” Ali ja nisam mogla pustiti. Nisam mogla ignorirati osjećaj da nikad nisam dovoljno dobra.

Trčala sam prema autu, dok su mi misli divljale. Sjetila sam se prvog susreta sa Zoricom. Bila sam mlada, zaljubljena u Darija, a ona me gledala kao da sam uljez u njezinom savršenom svijetu. “Ti si iz Bosne? Aha… pa dobro, Dario uvijek bira neobične cure,” rekla je tada s osmijehom koji nije dosezao oči. Od tog dana, svaki moj korak bio je pod povećalom.

Na putu do njezine zgrade, srce mi je tuklo kao ludo. Ušla sam u stan i zatekla Luku kako sjedi na podu, uplakan, dok Zorica stoji iznad njega s rukama na bokovima. “Evo ti ga! Ja više ne mogu! Ti si ga takvog napravila!” viknula je. Luka me pogledao kroz suze: “Mama, nisam ništa loše napravio… Samo sam htio još crtati.”

“Zorice, molim vas, nemojte vikati na njega,” rekla sam tiho, ali odlučno. “Ivana, ti mene nećeš učiti kako ću s djetetom! Ja sam odgojila troje djece! Tebe treba netko naučiti kako se postaje majka!”

Osjetila sam kako mi lice gori od srama i bijesa. Uzela sam Luku za ruku i krenula prema vratima. “Idemo kući, ljubavi.” Zorica je još nešto dobacivala za nama, ali nisam slušala. U autu sam pustila suze da teku. Luka me zagrlio: “Mama, volim te najviše na svijetu.”

Te večeri Dario je došao kasno s posla. “Opet si se posvađala s mamom?” pitao je umorno skidajući cipele. “Nisam se svađala. Samo sam uzela naše dijete jer ga tvoja majka ne može podnijeti više od dva sata,” odgovorila sam kroz zube.

“Ivana, znaš da ona misli najbolje… Samo je malo… temperamentna.”

“Dario, tvoja mama me ponižava godinama! Nikad joj nisam bila dovoljno dobra – ni kao žena ni kao majka! Zar ti to ne vidiš?”

Dario je šutio. Otišao je pod tuš bez riječi.

Sljedećih dana Zorica nije zvala. Luka je bio miran, ali ja nisam mogla spavati. Osjećala sam se kao da sam na rubu živčanog sloma. Razmišljala sam o svemu što sam prošla otkad sam došla u Zagreb – o tome kako su me gledali kao “Bosanku”, o tome kako sam se trudila biti savršena supruga i majka.

Jedne večeri nazvala me mama iz Tuzle: “Ivana, dušo, jesi li dobro? Čujem ti glas… Šta se dešava?” Suze su mi potekle same od sebe dok sam joj pričala sve – o Zorici, o Dariju koji šuti, o tome kako se osjećam sama.

“Sine moj, niko nema pravo da te gazi. Ti si dobra majka i žena. Ne daj da te slome,” rekla mi je tiho.

Te riječi su mi dale snagu. Sljedeći put kad me Zorica nazvala – ovaj put da mi kaže kako Luka ima previše igračaka i da će ga ona naučiti redu – duboko sam udahnula i rekla: “Zorice, hvala što želite pomoći, ali Luka je moje dijete i ja ću odlučivati o njegovom odgoju. Ako vam to ne odgovara, bolje da ga više ne čuvate.” Nastao je muk s druge strane linije.

Dario me gledao u šoku kad sam mu ispričala što sam rekla njegovoj majci. “Ivana… možda si pretjerala?”

“Možda jesam. Ali više ne mogu živjeti pod njezinim pritiskom. Ili ćeš stati uz mene ili ćemo morati razmisliti o svemu,” rekla sam mirno.

Prvi put nakon dugo vremena osjećala sam se snažno. Možda će biti teško, možda će biti još suza i svađa – ali više neću dozvoliti da netko drugi upravlja mojim životom.

Ponekad se pitam – koliko žena u Hrvatskoj i Bosni živi ovakvu priču? Koliko nas šuti zbog mira u kući? I gdje je granica između poštovanja prema starijima i poštovanja prema sebi?