Kad Smo Postali Troje: Suživot s Punicom i Njegovim Udvaračem

“Jel’ ti normalna, mama?” – viknula sam, dok su mi ruke drhtale iznad sudopera punog neopranih šalica. Zvuk njezinog smijeha i duboki glas nepoznatog muškarca iz dnevnog boravka parao mi je živce. “Nisam znala da ćeš tako reagirati, Amra. Pa i ja imam pravo na sreću!” – uzvratila je punica, Mirjana, s onom svojom poznatom dozom teatralnosti.

Nikad nisam mislila da će moj život izgledati ovako: muž, dvoje male djece, i punica koja s nama dijeli stan od 56 kvadrata u Novom Zagrebu. Kad je moj muž, Dario, predložio da njegova mama privremeno živi s nama dok ne riješi svoje papire za stan, pristala sam iz suosjećanja. Ali privremeno se pretvorilo u dvije godine. I sad, kad sam pomislila da gore ne može – ona dovodi svog udvarača, gospodina Ivicu, koji miriše na kolonjske vode iz 80-ih i nosi papuče s rupama.

“Amra, ne budi sebična! I ti si imala svoje goste!” – dobacila je Mirjana dok je Ivica otvarao frižider kao da je kod kuće. Pogledala sam Darija, koji je sjedio za stolom s glavom u rukama. “Dario, reci nešto!” – prošaptala sam kroz zube. On je samo slegnuo ramenima: “Ne mogu joj zabraniti da ima život.”

Ali što je s našim životom? Što je s našom privatnošću? Djeca su već počela pitati tko je čiko koji spava na kauču i zašto baka više ne ide na bingo nego sjedi do ponoći s njim uz vino. Osjećala sam se kao gost u vlastitom domu.

Jedne večeri, dok sam pokušavala uspavati Lejlu i Tarika, čula sam smijeh iz dnevnog boravka. Ivica je pričao viceve o Bosancima, a Mirjana se smijala toliko glasno da su djeca pitala: “Mama, zašto baka viče?” Nisam znala što da kažem. U meni se miješala ljutnja i tuga. Nisam željela biti ona snaha koja tjera muževu majku na ulicu, ali nisam više mogla disati u ovom kaosu.

Sljedećeg jutra, dok sam kuhala kavu, Mirjana je sjela za stol i rekla: “Amra, Ivica će ostati još nekoliko dana. Nema gdje drugo.” Pogledala sam je ravno u oči: “A gdje ćemo mi? Gdje su granice? Ovo nije tvoj stan!”

Mirjana se uvrijedila: “Znaš li ti koliko sam ja žrtvovala za ovu obitelj? Da nije mene, ne bi ni Darija bilo!”

“Ali ovo je moj dom! Moja djeca! Moj brak!” – povisila sam ton. Dario je ušao u kuhinju i pokušao smiriti situaciju: “Ajde, molim vas… Ne možemo se svađati pred djecom.” Ali djeca su već stajala na vratima, zbunjena i prestrašena.

Te noći nisam mogla spavati. Dario je šutio, a ja sam osjećala kako se zidovi stana skupljaju oko mene. Prisjetila sam se dana kad smo tek počeli živjeti zajedno – kako smo sanjali o svom miru, o vikendima bez stresa. Sad smo imali punicu koja gleda turske sapunice do ponoći i njenog udvarača koji ostavlja čarape po stanu.

Sljedećih dana napetost je rasla. Ivica je počeo donositi svoje stvari – četkicu za zube, pidžamu, čak i radio iz kojeg su treštale narodne pjesme. Djeca su ga počela zvati “deda”, što me dodatno boljelo. Osjećala sam se kao uljez u vlastitom životu.

Jedne večeri skupila sam hrabrost i sjela s Dariom: “Ne mogu više ovako. Ili ćemo postaviti granice ili ću ja otići s djecom kod svojih roditelja u Sarajevo.” Dario me gledao tužno: “Znam da ti je teško… Ali mama nema nikoga osim nas.”

“A mi? Zar mi nismo važni? Zar naš brak nije važan?”

Nakon dugog razgovora odlučili smo zajedno razgovarati s Mirjanom. Sjeli smo za stol dok su djeca spavala. “Mama,” započeo je Dario, “volimo te i želimo ti sreću, ali moramo imati svoj mir. Ne možemo više dijeliti stan s još jednom osobom.” Mirjana je šutjela dugo, a onda su joj oči zasuzile: “Samo sam htjela malo sreće… Osjećam se usamljeno otkad je vaš otac umro.”

Osjetila sam grižnju savjesti, ali znala sam da moram biti čvrsta: “Možeš biti sretna i bez toga da svi patimo. Možemo ti pomoći da pronađeš drugi stan ili dom za starije ako želiš društvo… Ali ovo više ne ide.”

Mirjana je naposljetku pristala – uz mnogo suza i uvreda – ali Ivica je otišao iste večeri. Stan je odjednom bio tiši nego ikad prije. Djeca su pitala gdje je deda Ivica; Mirjana se povukla u sobu i danima nije izlazila.

Dario i ja smo napokon imali malo mira, ali osjećaj krivnje nije nestao. Jesmo li bili previše sebični? Jesmo li mogli drugačije? Ili smo napokon postavili granice koje su nam trebale od početka?

Ponekad se pitam: Je li moguće biti dobar roditelj, partner i snaha istovremeno? Gdje završava suosjećanje, a počinje potreba za vlastitim životom? Što biste vi učinili na mom mjestu?