Kad se obitelj raspada: Priča jedne bake iz Sarajeva
“Neću više ni sekunde provesti pod istim krovom s tobom!” urlala je Sanela, tresući rukama dok su joj suze klizile niz lice. Emir je stajao nasuprot njoj, stisnutih šaka, blijed u licu, ali tvrdog pogleda. Ja sam stajala u hodniku, držeći Adnana za rame, pokušavajući ga zaštititi od buke i ružnih riječi koje su letjele kroz stan. Imao je samo deset godina, ali oči su mu bile stare, umorne, kao da je već previše toga vidio.
“Dosta!” viknula sam, ali moj glas se izgubio u njihovoj oluji. U tom trenutku shvatila sam da više nisam autoritet u ovoj kući. Moj sin, moj ponos, i njegova žena, koju sam zavoljela kao kćer, nisu više mogli pronaći zajednički jezik. Sve što sam godinama gradila – obiteljsko zajedništvo, toplinu doma – raspadalo se pred mojim očima.
Emir je bio tvrdoglav još od malih nogu. Sjećam se kako je kao dječak znao satima šutjeti kad bi bio ljut, a ja bih ga molila da mi kaže što ga muči. Sanela je bila drugačija – uvijek je govorila što misli, često preglasno, ali s iskrenošću koju sam cijenila. Kad su se upoznali na fakultetu u Sarajevu, mislila sam da će se nadopunjavati. Ali život nije bajka.
“Mama, vodi Adnana u sobu,” rekao mi je Emir kroz zube. Povukla sam unuka za ruku i zatvorila vrata za nama. Sjeli smo na krevet, a on je šutio, gledajući u pod.
“Bako, hoće li oni prestati vikati?” pitao me tiho.
Nisam imala odgovor. Samo sam ga zagrlila i osjetila kako mi srce puca na tisuću komadića.
Nakon nekoliko tjedana svađa i napetosti, Sanela je spakirala kofere. “Ne mogu više ovako!” rekla mi je na odlasku. “Volim vas, ali ovo nije život ni za mene ni za Adnana.” Emir je ostao ponosan i nijem, nije ju pokušao zaustaviti. Adnan je plakao cijelu noć.
Sljedećih dana kuća je bila tiha kao grob. Emir je radio do kasno, izbjegavao razgovore. Ja sam pokušavala održati rutinu – doručak, škola, zadaća – ali ništa nije bilo isto. Adnan se povukao u sebe. Više nije crtao ni pričao o školi. Jedne večeri sam ga zatekla kako sjedi na prozoru i gleda prema ulici.
“Čekaš mamu?” pitala sam ga.
Samo je kimnuo glavom.
Sanela ga je viđala vikendom, ali svaki rastanak bio je bolan. Jednom prilikom mi je rekla: “Ne znam što da radim, Amira. Ne želim mu oduzeti oca, ali ne mogu više živjeti s Emirom. On ne popušta ni milimetra!” Osjetila sam njenu bol i vlastitu nemoć.
Emir nije bio bolji. “Mama, ona me provocira! Sve joj smeta! Nikad nisam dovoljno dobar!”
Pokušavala sam ih pomiriti, razgovarati s oboje, ali svaki put bih naišla na zidove. Počela sam sumnjati u sebe – jesam li ja kriva što nisam bolje odgojila sina? Jesam li trebala biti stroža ili nježnija? Je li ovo cijena moje popustljivosti?
Jednog dana socijalna radnica došla je u naš stan. “Moramo razgovarati o Adnanovoj dobrobiti,” rekla mi je ozbiljno. “Dijete ne smije biti žrtva vaših nesuglasica.” Osjetila sam sram i strah – što ako nam uzmu unuka?
Te noći nisam spavala. Razmišljala sam o svom djetinjstvu u Mostaru, o tome kako su moji roditelji znali riješiti svađe bez vikanja i prijetnji. Gdje smo mi pogriješili? Je li ovo novo vrijeme donijelo više nesreće nego sreće?
Adnan je počeo imati problema u školi. Učiteljica me pozvala na razgovor: “Vaš unuk je povučen, ne sudjeluje u nastavi. Brinem se za njega.”
Pokušala sam razgovarati s Emirom: “Sine, moraš biti tu za svog sina! On te treba više nego ikad!”
On me samo pogledao umorno: “Mama, ja više ne znam kako. Sve što napravim ispadne pogrešno.”
Sanela mi se javila jedne večeri uplakana: “Amira, razmišljam da odem s Adnanom kod mojih u Tuzlu. Možda će mu tamo biti bolje…”
Osjetila sam paniku – što ako mi uzmu unuka? Što ako ga više nikad ne vidim?
Te večeri sjela sam s Emirom i Sanelom za isti stol prvi put nakon mjeseci. “Molim vas,” rekla sam kroz suze, “ne uništavajte Adnanovo djetinjstvo zbog svojih ponosa i inata! Ako već ne možete zajedno, barem budite roditelji kakve zaslužuje!”
Dugo su šutjeli. Zrak je bio gust od neizgovorenih riječi.
Dani su prolazili sporo. Adnan je počeo odlaziti kod psihologa. Ja sam se molila Bogu svaku noć da nam pomogne pronaći mir.
Jednog jutra Adnan me zagrlio prije škole i tiho rekao: “Bako, volim te najviše na svijetu.” Suze su mi navrle na oči.
Ne znam hoće li Emir i Sanela ikada pronaći zajednički jezik ili će Adnan zauvijek ostati dijete razvedenih roditelja koje nema svoj dom. Znam samo da ću se boriti za njega dok god dišem.
Pitam vas – gdje završava odgovornost roditelja, a počinje odgovornost bake? Jesmo li svi mi krivi kad djeca najviše pate?