Kad sam pustila da budem svoja: Priča o dlakama, hrabrosti i ljubavi prema sebi
“Lejla, zar te nije sramota tako izaći među ljude?” glas moje majke odjekuje hodnikom dok stojim pred ogledalom, gledajući svoje noge prekrivene tamnim dlačicama. Ruke mi drhte dok pokušavam pronaći pravu riječ, ali ona ne čeka odgovor. “Šta će reći komšije? Šta će reći tvoja tetka Azra?”
Nikada nisam voljela brijanje. Prvi put sam to uradila s četrnaest, jer su mi djevojke u razredu dobacivale: “Lejla, jesi li ti dječak ili djevojčica?” Tada sam prvi put osjetila stid zbog svog tijela. Od tada, svaki tjedan, britvica je bila moj saputnik. Ali, svaka ogrebotina, svaka urasla dlaka, svaki pogled u ogledalo bio je podsjetnik da nešto nije u redu – ne s mojim tijelom, nego s očekivanjima koja su mi nametnuta.
Prije nekoliko mjeseci, nakon još jedne alergijske reakcije na depilaciju, sjela sam na krevet i zaplakala. Moja prijateljica Ivana me nazvala baš tada. “Lejla, znaš li da nisi dužna nikome ništa? Ni objašnjenje, ni izvinjenje. Ako ti želiš pustiti dlake – pusti ih!”
Te noći sam odlučila. Prestajem. Neću više mučiti svoje tijelo zbog tuđih pogleda.
Prvih nekoliko dana osjećala sam se slobodno, kao da sam skinula ogroman teret s leđa. Ali onda su počeli komentari. Na poslu, kolegica Mirela šapće drugoj: “Vidi je, kao da je iz šume izašla.” U tramvaju, neki momak dobacuje: “Fuj, ženo!” Čak i moj brat Emir, koji je uvijek bio na mojoj strani, pita: “Lejla, zar stvarno moraš baš tako ekstremno?”
Najgore je bilo kod kuće. Mama je svaki dan pokušavala pronaći novi način da me posrami. “Znaš li ti kako sam ja u tvoje vrijeme morala biti dotjerana? Tvoj otac bi me ostavio da sam ovako hodala!” Tata šuti, ali vidim mu u očima nelagodu.
Jedne večeri, dok sjedimo za stolom, mama počinje: “Sutra nam dolazi tvoja tetka Azra. Molim te, obuci duge hlače.”
“Neću se više skrivati zbog tuđih očekivanja,” odgovaram mirno.
“Pa zar ti nije stalo do nas? Zar ne vidiš kako nas sramotiš?”
Osjećam kako mi srce lupa u grudima. “Mama, nije mene sramota zbog mojih dlaka. Sramota me što se moram pravdati za svoje tijelo u vlastitoj kući.”
Tišina. Tata ustaje i izlazi iz sobe.
Narednih dana atmosfera je napeta. Na poslu me šefica poziva na razgovor. “Lejla, znaš da ovdje radimo s klijentima. Možda bi bilo bolje da… znaš već… vodiš računa o izgledu?”
“Mislite da moje dlake smetaju klijentima više nego moj rad?”
Nije odgovorila.
Počinjem se pitati jesam li pogriješila. Svaki dan je borba – protiv pogleda, komentara, šapata iza leđa. Ali onda dobijem poruku od Amre iz razreda: “Vidjela sam tvoju objavu na Instagramu. Hvala ti što si hrabra za sve nas koje nismo bile.” I još jednu od kolegice iz firme: “Znaš li da si mi dala snagu da prestanem skrivati svoje dlačice na rukama?”
Počinjem shvaćati da nisam sama.
Jednog vikenda odlazim na kafu s Ivanom i Aidom. Pričamo o svemu – o depilaciji, o bolnim iskustvima iz djetinjstva, o tome kako su nas učili da nismo dovoljno dobre ako nismo glatke kao reklame za brijače.
“Zamisli,” kaže Aida, “da muškarci moraju svaki tjedan brijati noge i pazuhe. Bi li iko to tražio od njih?”
Smijemo se kroz suze.
Ali nije sve smijeh. Jedne večeri dobijem poruku od bivšeg dečka Harisa: “Vidim slike na Instagramu… Šteta što si se tako zapustila.”
Boli me, ali ne odgovaram.
Mama i dalje ne odustaje. Priprema ručak za Bajram i govori: “Lejla, molim te… samo ovaj put… zbog mene.” Gledam je i znam da joj je teško prihvatiti nešto drugačije. Ali znam i da više ne mogu živjeti po tuđim pravilima.
Na Bajram dolazi cijela porodica. Tetka Azra me gleda ispod oka dok sjedam za stol u haljini koja otkriva moje noge.
“Lejla, šta je ovo?” pita tiho.
“Ovo sam ja,” odgovaram.
Nastaje tišina koju prekida smijeh mog malog rođaka Tarika: “Lejla ima noge kao tata!”
Svi se nasmiju. Napetost popušta.
Nakon ručka mama mi prilazi u kuhinji. “Znaš… možda sam bila prestroga. Samo želim da budeš sretna.”
Grlim je i osjećam olakšanje.
Danas još uvijek nosim svoje dlake s ponosom. Neki dani su teži od drugih, ali svaki pogled u ogledalo podsjeća me da sam konačno svoja.
Pitam se – koliko nas još živi u strahu od tuđeg mišljenja? Koliko nas skriva dijelove sebe samo zato što društvo tako traži? Možda je vrijeme da svi pustimo ono što jesmo – bez srama.