Kad sam prvi put ušla u stan svoje snahe: Istina koju nisam htjela vidjeti
“Opet spava!” prošaputala sam sebi, stojeći na pragu stana svog sina. Sat je pokazivao deset ujutro, a ja sam, kao i svaka prava bosanska svekrva, došla s toplim pogačama i kavom, uvjerena da ću zateći snahu Mirelu kako sprema doručak ili barem slaže igračke. Umjesto toga, tišina. Samo se iz dječje sobe čulo šaptanje i smijeh mojih unuka, Emira i Darija.
Nisam mogla vjerovati. Djeca su sama, a ona spava? Ušla sam tiho, ostavila vrećicu na kuhinjski stol i krenula prema sobi. Vrata su bila poluotvorena. Mirela je ležala na boku, kosa joj je bila raščupana, a lice umorno. Na trenutak sam zastala, osjećajući neku čudnu nelagodu, ali ljutnja je bila jača.
“Mirela!” pozvala sam je glasnije nego što sam planirala. Trgnula se, pogledala me zbunjeno, pa preplašeno. “Već je deset sati! Djeca su sama, a ti spavaš?”
Pogledala me suznih očiju. “Nisam spavala cijelu noć, gospođo Jasmina. Emir je imao temperaturu, a Dario je plakao zbog noćne more.”
“A gdje ti je muž?”
“Na poslu, kao i svako jutro.”
Slegnula sam ramenima, pokušavajući prikriti razočaranje. “Znaš, kad sam ja bila mlada, radila sam u školi, kuhala, čistila, a djeca su uvijek bila uredna. Nije bilo vremena za spavanje do deset.”
Mirela je šutjela. Vidjela sam da joj je neugodno, ali nisam mogla zaustaviti riječi koje su navirale. “Ne znam kako ti ne stigneš ni ručak skuhati. Moj sin radi cijeli dan, a ti si doma.”
U tom trenutku, Emir je dotrčao i zagrlio majku. “Mama, gladan sam!”
Pogledala sam u hladnjak. Poluprazan. U loncu na štednjaku samo malo juhe od jučer. “Eto vidiš, ni djeca nisu jela.”
Mirela je ustala, tresući se. “Pokušavam, gospođo Jasmina. Stvarno pokušavam. Ali nekad ne mogu više.”
Nisam znala što reći. Osjetila sam da nešto nije u redu, ali nisam željela priznati da možda pretjerujem. Otišla sam u dnevnu sobu, sjela i uzela mobitel. Poslala sam poruku sinu: “Mirela opet spava, djeca sama, ništa nije skuhano. Razgovaraj s njom.”
Navečer me nazvao. “Mama, Mirela je iscrpljena. Ne može više sama. Ja radim po cijele dane, a ona je s djecom 24 sata. Znaš li da Emir ima astmu? Noćima ne spava.”
Osjetila sam knedlu u grlu. “Ali ja sam samo htjela pomoći…”
“Znam, ali tvoj način nije uvijek pomoć. Nekad je samo još jedan teret.”
Te noći nisam mogla zaspati. Sjetila sam se svojih dana kad sam bila mlada majka. Istina, bilo je teško, ali imala sam svoju mamu u selu, susjede koje su uskočile, a muž je dolazio ranije s posla. Danas je sve drugačije. Djeca su nemirnija, stanovi manji, vremena manje, a očekivanja veća.
Sutradan sam otišla ponovno, ali ovaj put sam pokucala tiše. Mirela je otvorila vrata, oči su joj bile crvene. “Oprostite zbog jučer. Znam da vam nije lako gledati sve ovo.”
“Nije ni tebi lako, dijete moje,” rekla sam tiho. “Možda sam bila prestroga. Reci mi, kako ti mogu stvarno pomoći?”
Sjela je i počela plakati. “Samo da netko ponekad pričuva djecu da mogu zaspati sat vremena. Ili da skuhate ručak kad dođete, umjesto da me pitate zašto nije gotov.”
Tada sam prvi put shvatila koliko je usamljena. Nema prijateljica, nema rodbine blizu, a moj sin je stalno na poslu. Ona je cijeli svijet toj djeci, a nitko nije njezin svijet.
Počela sam dolaziti češće, ali ne da kontroliram, nego da budem podrška. Igrala sam se s unucima, kuhala, a Mirela bi tada otišla u šetnju ili jednostavno odspavala. Malo po malo, naš odnos se popravio. Počela mi je pričati o svojim strahovima, o tome kako se boji da nije dovoljno dobra majka, kako joj nedostaje njezina mama iz Osijeka, kako joj ponekad dođe da pobjegne iz svega.
Jednog dana, dok smo pile kavu na balkonu, Mirela me pogledala i rekla: “Znate, gospođo Jasmina, vi ste mi sada kao druga mama. Nisam to očekivala.”
Osjetila sam suze u očima. “I ti si meni kao kćer. Samo sam kasno shvatila koliko ti treba razumijevanja, a ne kritike.”
Danas, kad gledam mlade žene oko sebe, pitam se koliko ih je poput Mirele – same u četiri zida, bez podrške, pod pritiskom da budu savršene majke i supruge. Jesmo li mi stariji zaboravili koliko je teško biti mlad roditelj u ovom vremenu? Ili smo samo previše ponosni da priznamo da ni mi nismo uvijek bili savršeni?
Možda je vrijeme da prestanemo suditi i počnemo slušati. Što vi mislite – jesmo li mi starija generacija previše strogi prema mladima ili su oni zaista previše osjetljivi? Koliko vrijedi jedna iskrena podrška naspram kritike?