Kad obitelj znači samo novac: Priča o svekrvi koja nikad ne zove samo da pita kako smo

“Petra, jesi li ti vidjela koliko je kruh poskupio? Ne znam kako ćemo ovaj mjesec…” Svekrvin glas para tišinu dnevnog boravka, dok gledam u mobitel i osjećam kako mi srce lupa u grlu. Nije prošlo ni dva dana otkako je Marku sjela plaća, a već znam što slijedi. Nema tu pitanja kako smo, kako su unuci, je li Marko umoran s posla ili ja s djecom. Samo novac, uvijek novac.

Marko sjedi preko puta mene, spuštenih ramena, zureći u pod. Znam da ga boli, ali nikad ne kaže ništa. “Petra, molim te, reci joj da nemamo više nego što imamo. Ne mogu joj opet reći ne,” šapće mi jednom dok djeca crtaju za stolom. Ali ja sam ta koja uvijek mora biti ‘zla snaha’, ona koja postavlja granice.

Sjećam se kad smo tek počeli živjeti zajedno. Sve je bilo novo, teško, ali imali smo jedno drugo. Marko je radio dva posla, ja sam čuvala malu Lejlu i trudila se završiti fakultet. Njegovi roditelji su tada dolazili svaki vikend s kolačima i pričama iz mladosti. Ali čim je Marko dobio bolji posao u Zagrebu, sve se promijenilo.

“Znaš, mi smo ti sad malo u minusu,” rekla bi svekrva uz kavu, “a vi ste mladi, imate vremena…” Prvo su to bile male svote: za režije, za lijekove, za popravak auta. Onda su došli veći iznosi – kredit za novi krov, pa pomoć bratu od Marka koji nikako da nađe posao. Svaki put kad bi Marko pokušao reći da ne možemo, svekrva bi zaplakala ili bi svekar počeo pričati kako su oni sve dali za njega.

Jednom sam skupila hrabrost i rekla: “Ali mi imamo djecu, moramo i mi nešto ostaviti njima.” Svekrva me pogledala kao da sam joj zabola nož u srce. “Ti si uvijek bila protiv nas!” viknula je pred cijelom obitelji na ručku kod Marka. Svi su šutjeli. Marko je samo stisnuo moju ruku ispod stola.

Prošle zime smo prvi put ozbiljno zapeli. Marko je ostao bez posla tri mjeseca. Nitko nije pitao trebamo li pomoć. Nitko nije donio ni vrećicu brašna. Kad je Marko opet počeo raditi, prvi poziv koji smo dobili bio je od svekrve: “Joj, sine, znaš da nam treba za drva…”

Ponekad noću ležim budna i vrtim po glavi njihove riječi. Osjećam se kao bankomat s nogama. Djeca rastu, trebaju tenisice, knjige, izlete. Ja radim u školi za malu plaću, Marko stalno pod stresom. A oni? Svaki mjesec nova priča.

Jednom sam pokušala razgovarati s Markom ozbiljno: “Znaš li ti da nas tvoji roditelji ucjenjuju? Da nas emocionalno iscrpljuju?” Pogledao me tužno: “Znam, ali to su moji roditelji… Što da radim? Ako im ne damo, osjećam se kao najgori sin na svijetu.”

Nedavno je Lejla došla iz škole uplakana jer nije mogla ići na izlet – nismo imali dovoljno za sve troje djece i još za svekrvine račune. Sjela sam na pod kuhinje i plakala s njom. Tada sam odlučila – dosta je.

Sljedeći put kad je zazvonio telefon, javila sam se ja.

“Petra, znaš li možda kad će Marko moći prebaciti onih 500 kuna?”

“Nećemo moći ovaj mjesec,” rekla sam mirno ali odlučno. “Djeca nam trebaju nove jakne i tenisice. Moramo prvo na njih misliti.”

S druge strane muk. Onda tiho: “Aha… dobro… valjda ćemo nekako…” Spustila je slušalicu bez pozdrava.

Marko me gledao kao da sam upravo srušila svijet.

“Što si napravila? Sad će biti još gore!”

“Ne može biti gore od ovoga,” odgovorila sam tiho.

Nekoliko dana kasnije stigla je poruka od svekrve: “Nadam se da ste sretni što ste nas ostavili na cjedilu. Sram vas bilo.” Pokazala sam Marku poruku. Šutio je cijelu večer.

Ali nešto se promijenilo. Djeca su dobila nove jakne. Lejla je otišla na izlet s osmijehom. Prvi put nakon dugo vremena osjećala sam se kao majka koja štiti svoju djecu.

Znam da će me mnogi osuditi – kako možeš odbiti roditelje svog muža? Ali gdje je granica između pomoći i iskorištavanja? Koliko puta moramo žrtvovati svoju sreću zbog tuđe sebičnosti?

Ponekad se pitam – jesam li ja loša osoba ili samo majka koja želi najbolje za svoju djecu? Koliko još puta trebam prešutjeti zbog mira u kući? Što biste vi napravili na mom mjestu?