Kad obitelj postane zatvor: Moja borba za dah
“Ivana, zar opet nisi skuhala juhu kako moja mama voli?” glas Luke, mog muža, odjeknuo je kuhinjom dok sam stajala iznad štednjaka, ruku umrljanih brašnom. Pogledala sam ga, ali riječi su mi zapele u grlu. Zrak je bio težak, kao da svaki atom u toj maloj zagrebačkoj kuhinji nosi težinu očekivanja njegove obitelji.
Sve je počelo kad smo se vjenčali. Luka je bio nježan, pažljiv, ali čim smo se uselili u stan iznad njegovih roditelja, sve se promijenilo. Njegova majka, gospođa Marija, svaki dan je dolazila s novim savjetima: “Ivana, znaš, kod nas se uvijek posteljina pegla na paru.” Ili: “Zašto nisi još rodila drugo dijete? Vrijeme ti curi.”
U početku sam se trudila. Željela sam biti dobra snaha, supruga, majka. Ali što sam više davala, to su više tražili. Moj sin Petar imao je tri godine kad sam prvi put osjetila da nestajem. Sjedila sam na balkonu, gledala u maglovito jutro i pitala se: tko sam ja osim njihove Ivane?
Jednog dana, dok sam slagala rublje, čula sam šapat iz hodnika. Marija je pričala s Lukom: “Ona ti nije kao naše cure. Previše šuti. Trebala bi više raditi po kući. I ta njena želja da radi… Žena treba biti doma!” Luka je šutio. Taj muk me bolio više od svega.
Moja majka, Jasna, zvala me svaki tjedan: “Ivana, jesi li dobro? Izgledaš umorno na videopozivu.” Lagala sam joj: “Sve je u redu, mama.” Nisam imala snage priznati koliko sam slomljena.
Jedne večeri Luka je došao kasno s posla. Sjela sam nasuprot njega za stol. “Luka, želim se vratiti na posao. Dobila sam ponudu iz škole. Znaš da volim raditi s djecom.” Pogledao me kao da sam ga uvrijedila: “A tko će brinuti o Petru? Mama kaže da je prerano za vrtić.”
“Ali ja… Ja želim nešto svoje!” glas mi je zadrhtao.
“Ivana, ne dramatiziraj. Svi tako žive. I moja sestra Ana je doma s djecom. To je normalno.”
Te noći nisam spavala. U glavi su mi odzvanjale riječi: “To je normalno.” Ali meni nije bilo normalno da svaki moj korak netko procjenjuje, da ne smijem disati bez tuđeg odobrenja.
Sutradan sam odlučila razgovarati s Marijom. Ruke su mi se tresle dok sam kucala na njena vrata.
“Ivana? Što trebaš?” pitala je hladno.
“Gospođo Marija… Želim raditi. Znam da vam nije drago, ali meni to treba.”
Pogledala me ispod obrva: “Ti misliš na sebe, a ne na obitelj. To nije dobro za Luku ni za Petra. Ako odeš raditi, tko će paziti na dijete? Tko će kuhati?”
Osjetila sam kako mi suze naviru u oči, ali nisam htjela plakati pred njom.
“Naći ćemo rješenje,” rekla sam tiho i otišla.
Luka je bio ljut kad je čuo za razgovor: “Zašto si išla mami iza leđa? Zar ne možeš prvo sa mnom razgovarati?”
“Pokušala sam! Ali ti me ne čuješ!” viknula sam prvi put otkad smo zajedno.
Petar je dotrčao uplakan: “Mama, tata, nemojte se svađati!”
Te večeri Luka nije spavao u našem krevetu. Otišao je kod roditelja dolje.
Sljedećih dana osjećala sam se kao duh u vlastitom domu. Marija me ignorirala, Luka je bio hladan. Samo Petar me grlio i šaptao: “Mama, volim te najviše na svijetu.” To mi je davalo snagu.
Jednog jutra došla mi je poruka od prijateljice Mirele: “Ivana, imaš li vremena za kavu? Zabrinuta sam za tebe.” Pristala sam i prvi put nakon dugo vremena izašla iz kuće bez grižnje savjesti.
Sjela sam nasuprot Mirele u malom kafiću na Trešnjevci.
“Ivana, što ti rade? Izgledaš kao sjena sebe. Moraš misliti na sebe! Ako ti pukneš, kome ćeš onda trebati?”
Plakala sam pred njom kao dijete.
“Ne mogu više… Ne znam kako dalje,” šaptala sam.
Mirela me primila za ruku: “Imaš pravo na život. Nisi ropkinja njihove tradicije!”
Te riječi su mi odzvanjale cijeli dan.
Navečer sam sjela s Lukom.
“Luka, ili ćemo zajedno pronaći rješenje ili ću otići s Petrom kod svojih roditelja dok ne shvatiš koliko mi ovo uništava dušu. Volim te, ali ne mogu više živjeti kao sjena.”
Prvi put ga nisam molila ni plakala. Samo sam mirno izgovorila istinu.
Luka me gledao dugo bez riječi. Vidjela sam strah u njegovim očima – strah od promjene, od gubitka kontrole.
Nakon nekoliko dana šutnje došao mi je s prijedlogom: “Možda bi Petar mogao krenuti u vrtić na pola dana… Možda možeš raditi pola radnog vremena?”
Nije bilo idealno, ali bio je to prvi korak prema slobodi.
Danas radim tri sata dnevno u školi i osjećam kako se polako vraćam sebi. Luka još uvijek luta između mene i svoje majke, ali barem zna da više neću šutjeti.
Ponekad se pitam: koliko nas žena živi ovako – između tuđih očekivanja i vlastitih snova? Kad ćemo napokon imati pravo disati punim plućima?