Kad me svekrva nazove u pet: Jesam li loša majka ili samo loša snaha?
“Opet kasniš s ručkom, Alma? Dijete ti je gladno, a ti sjediš na kauču?” Glas moje svekrve, gospođe Zorice, odjekivao je kroz mobitel kao grom iz vedra neba. Bilo je točno pet popodne, taman kad sam mislila da ću konačno popiti kavu u miru dok Hana spava. Ali mir je kod mene luksuz – pogotovo otkad sam se udala za Adnana i preselila iz Sarajeva u Zagreb.
“Zorice, ručak je gotov, samo čekam da se Hana probudi,” pokušala sam smireno odgovoriti, ali u meni je već kipjela ljutnja. Zorica nikad nije bila zadovoljna. Ako Hana ima previše slojeva odjeće – pregrijavam je. Ako nema dovoljno – ne pazim na dijete. Ako Adnan kasni s posla – ja sam kriva što ga ne dočekujem s toplom supom.
Nekad se pitam jesam li ja stvarno toliko nesposobna ili je ona jednostavno nemoguća. Moja mama, Jasmina, uvijek mi govori: “Alma, pusti, svekrve su takve. Samo gledaj svoja posla.” Ali kako da gledam svoja posla kad mi Zorica svaki dan dolazi ili zove, kao da sam joj dužna izvještaj o svakom svom dahu?
“Znaš, Alma, kad sam ja bila mlada, sve sam sama radila. I troje djece i posao i kuća uvijek čista. Nisi ti navikla na rad kao mi iz Bosne,” nastavila je Zorica s druge strane linije. Osjetila sam kako mi se oči pune suzama. Nisam joj htjela dati to zadovoljstvo pa sam duboko udahnula.
“Zorice, danas je drugačije vrijeme. I Adnan i ja radimo, dijete ide u vrtić…”
“Ma nemoj mi pričat! Ja sam radila u tvornici po deset sati pa opet sve stigla. Ti si samo razmažena!”
Prekinula sam poziv prije nego što sam rekla nešto što bih požalila. Sjedila sam na rubu kreveta i gledala Hanu kako mirno spava. U tom trenutku sam se osjećala kao najgora majka na svijetu. Nisam znala jesam li ljuta na Zoricu ili na sebe što joj dopuštam da me ovako povrijedi.
Adnan je došao kući kasnije nego inače. Čim je ušao, osjetila sam potrebu da mu ispričam sve.
“Opet te zvala mama?” pitao je s blagim osmijehom, ali bez stvarnog razumijevanja.
“Adnane, ne mogu više ovako. Osjećam se kao da nikad nisam dovoljno dobra. Sve što napravim – pogrešno je. Zar ti ne vidiš koliko me to uništava?”
Sjeo je pored mene i zagrlio me, ali riječi koje sam čekala nisu došle.
“Znaš kakva je ona… Ne misli ona ništa loše. Samo želi pomoći.”
“Ali meni ne pomaže! Samo me tjera da sumnjam u sebe!”
Te noći nisam mogla zaspati. Razmišljala sam o svemu što sam prošla otkad sam postala majka i snaha. Očekivanja su bila ogromna – odgojiti dijete, održavati kuću, biti dobra supruga i još bolja snaha. Svaki moj korak bio je pod povećalom.
Sutradan sam odlučila razgovarati s mamom.
“Mama, osjećam se kao da gubim sebe. Ne znam više tko sam – Alma ili samo ‘Adnanova žena’ i ‘Haninina mama’. Svekrva me stalno kritizira, a Adnan ne razumije koliko me to boli.”
Jasmina me pogledala s tugom u očima.
“Dijete moje, znam kako ti je. I ja sam to prošla s tvojom nanom. Ali moraš naučiti postaviti granice. Nisi ti tu da svima ugađaš. Najvažnije je da si ti dobro – tek onda možeš biti dobra majka Hani.”
Te riječi su mi odzvanjale u glavi cijeli dan. Ali kako postaviti granice kad živimo u društvu gdje se od žene očekuje da bude sve – i domaćica i majka i supruga i snaha? Kad god bih pokušala reći Zorici da mi treba prostora, ona bi se uvrijedila i rekla Adnanu: “Tvoja žena me ne poštuje!”
Jednog dana, dok smo sjedili za stolom svi zajedno – Adnan, Hana, Zorica i ja – odlučila sam skupiti hrabrost.
“Zorice, znam da želite najbolje za nas i cijenim vašu brigu. Ali ponekad mi treba malo prostora da budem sama sa svojom obitelji i da učim na svojim greškama. Voljela bih da mi više vjerujete kao majci.”
Zorica me pogledala iznenađeno, pa spustila pogled.
“Nisam htjela da se osjećaš loše… Samo želim pomoći,” promrmljala je.
Adnan me prvi put podržao: “Mama, Alma stvarno daje sve od sebe. Daj joj malo vremena i povjerenja.”
Nastao je neugodan muk, ali osjećala sam olakšanje što sam napokon rekla ono što me tišti godinama.
Nije bilo lako nakon toga – Zorica se neko vrijeme durila, ali polako smo pronašle način da surađujemo bez stalnih kritika. Naučila sam reći “ne” kad mi nešto ne odgovara i više cijeniti sebe kao majku.
Ali još uvijek se ponekad pitam: Jesam li ja loša majka jer nisam savršena snaha? Može li žena ikada biti dovoljno dobra za tuđu obitelj ili je najvažnije biti dobra sebi i svom djetetu?
Što vi mislite? Je li moguće biti dobra majka bez da budemo savršene snahe? Kako vi postavljate granice u svojim obiteljima?