Kad ljubav zaboli: Priča jedne bake koja je izgubila unuka zbog novca

“Ne možeš mi to napraviti, mama!” Valentina je vikala kroz suze, dok je moj unuk David stajao iza nje, zbunjen i uplašen. Taj prizor mi se urezao u pamćenje kao rana koja nikad ne zacjeljuje. Bio je to posljednji put da sam ih vidjela zajedno, prije više od godinu dana.

Sjedim sama u dnevnoj sobi, gledam u stari okvir sa slikom Davida iz vrtića. Imao je tada samo četiri godine, a sada već ide u školu. Ne znam je li naučio čitati, voli li još uvijek crtat dinosauruse, ili je možda zavolio nogomet kao njegov pokojni djed. Sve te sitnice koje su nekad bile dio mog svakodnevnog života, sada su mi nedostižne.

Sve je počelo kad sam ostala bez posla u tekstilnoj tvornici u Varaždinu. Imam 62 godine i teško nalazim novi posao. Moja mirovina nije dovoljna ni za režije, a kamoli za sve ono što sam prije davala Valentini. Godinama sam joj pomagala – plaćala stanarinu, kupovala odjeću za Davida, čak i pokrivala račune za struju kad bi kasnila s plaćanjem. Nikad nisam pitala gdje joj odlazi novac, samo sam željela da mojoj kćeri i unuku ništa ne fali.

Ali kad sam joj rekla da više ne mogu, da jednostavno nemam otkud, Valentina se promijenila. “Ti si sebična! Samo misliš na sebe! Kako možeš tako?” vrištala je kroz telefon. Pokušavala sam joj objasniti, ali nije htjela slušati. Nakon toga više nije odgovarala na moje poruke ni pozive. Nisam više dobivala slike Davida, niti sam ga mogla vidjeti preko videopoziva kao prije.

Moja sestra Marija pokušavala me utješiti: “Pusti je, Isabella, proći će je to. Znaš kakva je Valentina – uvijek sve na prvu, pa se smiri.” Ali prošlo je mjeseci i ništa se nije promijenilo. Čak ni za Božić nisam dobila poruku. Otišla sam pred njihov stan u Zagrebu nekoliko puta, ali nitko mi nije otvorio vrata. Susjeda iz prizemlja mi je šapnula: “Vidjela sam Valentinu s nekim muškarcem, često dolazi kod nje… možda joj on sad pomaže?”

Nisam znala što da mislim. Je li moguće da me moja kći zamijenila nekim drugim? Da joj više nisam potrebna? Ili je povrijeđena jer misli da sam je izdala baš kad joj je najteže? Svaku večer vrtim te misli u glavi dok gledam u praznu dječju sobu koju sam čuvala za Davida kad bi dolazio kod mene na vikend.

Jednom sam skupila hrabrost i otišla do škole gdje David ide. Stajala sam ispred ograde, gledala djecu kako izlaze iz razreda. Prepoznala sam ga odmah – narastao je, ali ima iste oči kao Valentina kad je bila mala. Nisam mu prišla; bojala sam se da će me odbiti ili da će Valentina saznati i još više se naljutiti.

Ponekad sanjam da David dolazi k meni trčeći, viče: “Bako!” i grli me kao nekad. Probudim se s mokrim jastukom od suza i osjećajem krivnje koji me izjeda iznutra. Jesam li pogriješila što sam prestala pomagati? Jesam li trebala pronaći još jedan posao, makar čistila stubišta ili prodavala povrće na placu? Ili sam imala pravo misliti i na sebe nakon svih tih godina žrtvovanja?

Moja prijateljica Jasmina kaže: “Djeca znaju biti okrutna kad su povrijeđena. Daj joj vremena.” Ali vrijeme prolazi, a ja starim i bojim se da ću propustiti Davidovo djetinjstvo. Bojim se da će me zaboraviti.

Jedne večeri zazvonio mi je mobitel s nepoznatog broja. Srce mi je stalo – možda Valentina? Javio se muški glas: “Dobar dan, gospođo Isabella? Ja sam učiteljica vaše kćeri iz osnovne škole…” Na trenutak sam pomislila da se nešto dogodilo Davidu, ali zapravo su tražili moju potvrdu za neki školski izlet jer su znali da sam bila njegov kontakt ranije. Rekla sam im da više nisam u kontaktu s obitelji i spustila slušalicu drhteći.

Nakon toga odlučila sam napisati Valentini pismo. Napisala sam sve što osjećam – koliko mi nedostaje, koliko volim Davida, koliko me boli što ne mogu biti dio njihovih života. Ostavila sam pismo u sandučiću ispred njenog stana. Prošlo je tjedan dana bez odgovora.

Ponekad razmišljam o tome kako su naše obitelji postale tako krhke. Nekad su bake i djedovi bili stubovi kuće; danas smo često višak kad ne možemo više davati materijalno. Je li ljubav stvarno toliko uvjetovana novcem? Ili smo svi postali previše ponosni da bismo priznali koliko nam zapravo trebaju oni koje volimo?

Sada sjedim ovdje i pišem ovu priču vama – možda netko od vas ima savjet ili slično iskustvo. Kako vratiti izgubljeno povjerenje? Kako ponovno zagrliti unuka kojeg voliš više od svega na svijetu?

Možda netko od vas zna odgovor na pitanje koje me muči svaku noć: Je li moguće oprostiti i zaboraviti kad nas najbliži povrijede zbog novca? I što ostaje od obitelji kad nestane materijalne pomoći?