Kad ljubav zaboli: Kako sam sina naučila poštovanju uz pomoć policije
“Ne mogu vjerovati da si to napravio, Leone!” viknula sam, glas mi je drhtao dok sam gledala sina kako sjedi na rubu kreveta, spuštene glave. U rukama sam stiskala bilježnicu u kojoj je učiteljica napisala: “Leon je danas bio izrazito bezobrazan, vrijeđao me pred cijelim razredom.” U meni se miješala ljutnja i tuga. Moj Leon, moj mali dječak, postao je netko koga ne prepoznajem.
“Mama, nisam mislio… Samo sam se šalio!” promucao je, ali nisam mogla prihvatiti to kao izgovor. U našoj kući šala nikada nije bila opravdanje za nepoštovanje.
Sjetila sam se svog djetinjstva u Sarajevu, gdje je svaka riječ prema starijima imala težinu. Moj otac bi samo pogledom dao do znanja da sam prešla granicu. Danas, u Zagrebu, čini mi se da djeca sve manje osjećaju te granice. Možda sam i ja popustila, možda sam previše željela biti prijateljica svom sinu, a premalo majka.
Te noći nisam mogla spavati. U glavi su mi odzvanjale riječi učiteljice, Leonov pogled pun srama i vlastiti osjećaj nemoći. Sutradan sam sjela s mužem, Damirom. “Ne želim da Leon odraste misleći da je normalno vrijeđati ljude. Mora shvatiti posljedice svojih djela.”
Damir je slegnuo ramenima. “Možda ga trebaš pustiti da se ispriča i gotovo. Djeca su takva.”
Ali meni to nije bilo dovoljno. Osjećala sam da moram napraviti nešto što će ga prodrmati iz temelja. Tada mi je sinula ideja – razgovarat ću s policijom. Znam, zvuči drastično, ali u našem kvartu policajac Ivica često dolazi u školu držati predavanja o sigurnosti i poštovanju. Možda bi mogao pomoći.
Sutradan sam otišla do policijske postaje. Ivica me dočekao s osmijehom. “Valentina, što te muči?”
Objasnila sam mu sve, a on je ozbiljno klimnuo glavom. “Djeca danas često ne razumiju gdje su granice. Mogu doći do vas doma i popričati s Leonom, ali ne kao policajac koji prijeti kaznom, nego kao netko tko mu može objasniti što znači poštovanje i odgovornost.”
Dogovorili smo se za petak navečer. Cijeli dan sam bila nervozna. Leon nije znao ništa – samo sam mu rekla da imamo gosta.
Kad je Ivica u uniformi zakucao na vrata, Leonovo lice je problijedjelo. “Mama… što se događa? Jesam li nešto napravio?”
“Sine, sjedi,” rekla sam tiho.
Ivica je sjeo nasuprot njemu i započeo razgovor: “Leone, znaš li zašto sam ovdje?”
Leon je šutio, pogled mu je bježao prema podu.
“Tvoja mama mi je ispričala što se dogodilo u školi. Znaš li što znači biti odgovoran za svoje riječi? Zamisli da si stariji i da tako razgovaraš s nekim na poslu ili na ulici – što bi se dogodilo?”
Leon je šapnuo: “Ne znam… Možda bi me izbacili?”
“Možda bi završio na sudu zbog uvrede ili nasilja. Policija nije tu samo da kažnjava – mi smo tu da štitimo ljude od nepravde i nepoštovanja. Tvoja učiteljica je osoba koja te želi naučiti nečemu važnom u životu. Ako nju ne poštuješ, kako ćeš poštovati druge?”
Vidjela sam kako se Leonove oči pune suzama. “Nisam htio… Stvarno nisam…”
Ivica ga je pogledao blagim, ali ozbiljnim pogledom: “Svi griješimo, Leone. Prava hrabrost je priznati grešku i ispričati se iskreno. Hoćeš li to moći napraviti?”
Leon je kimnuo glavom.
Nakon što je Ivica otišao, Leon mi je prišao i zagrlio me kao kad je bio mali dječak. “Mama, oprosti što sam te razočarao. Obećavam da ću biti bolji.”
Te noći dugo smo razgovarali o tome što znači poštovati druge ljude – učitelje, prijatelje, roditelje… ali i sebe.
Sljedećeg dana Leon je otišao u školu s pismom isprike za svoju učiteljicu. Kad se vratio kući, rekao mi je: “Bilo me sram, ali sad mi je lakše. Učiteljica mi je oprostila i rekla da cijeni moju iskrenost.”
Nisam znala jesam li postupila ispravno ili sam pretjerala. Damir mi je rekao: “Možda si bila stroga, ali mislim da si napravila pravu stvar.” Ipak, osjećaj krivnje me nije napuštao – jesam li povrijedila svoje dijete ili ga naučila važnu lekciju?
Dani su prolazili, a Leon se promijenio – postao je pažljiviji prema drugima, češće pitao kako mi može pomoći kod kuće ili kako se osjećam nakon posla. Ponekad bih ga uhvatila kako zamišljeno gleda kroz prozor i znam da razmišlja o svemu što se dogodilo.
Jedne večeri dok smo zajedno prali suđe, upitao me: “Mama, misliš li da ću jednog dana biti dobar čovjek?”
Zagrlila sam ga i šapnula: “Već jesi, Leone. Svi griješimo – važno je što učinimo nakon toga.”
Ali još uvijek se pitam – gdje je granica između ljubavi i strogosti? Jesmo li mi roditelji ponekad previše blagi ili previše strogi? Kako vi odgajate svoju djecu kad pogriješe?