Kad ljubav prema unucima postane teret: Ispovijest jedne bake
“Anka, možeš li doći sutra? Ivana ima temperaturu, a ja stvarno ne mogu uzeti slobodan dan!” Glas moje kćeri Tanje parao je tišinu mog stana. Pogledala sam kroz prozor, gdje su kapljice kiše klizile niz staklo, i osjetila kako mi se srce steže. “Naravno, Tanja. Doći ću čim svane.”
Spustila sam slušalicu i sjela na rub kreveta. U ogledalu sam vidjela ženu sa sijedom kosom i umornim očima. Nekad sam mislila da će mi mirovina donijeti slobodu – da ću napokon moći raditi ono što želim, bez da me netko treba svakog dana. Sanjala sam o moru izvan sezone, o talijanskom jeziku koji bih napokon naučila, o jogi i dugim šetnjama Maksimirom. Ali svaki put kad bih pokušala napraviti nešto za sebe, zazvonio bi telefon.
“Mama, možeš li pokupiti Luku iz vrtića? Zadržala sam se na poslu.” “Bako, možeš li mi pomoći oko zadaće?” “Anka, možeš li skuhati ručak za nedjelju? Svi ćemo doći.”
Volim svoju djecu. Obožavam unuke. Ali osjećam se kao da sam postala nevidljiva – kao da sam tu samo da rješavam tuđe probleme. I svaki put kad poželim reći ‘ne’, osjećam se kao da izdajem neki nepisani kodeks dobre bake.
Jednog dana, dok sam sjedila s prijateljicom Marijom na kavi u malom kafiću u Dubravi, povjerila sam joj svoje misli.
“Znaš, Marija, ponekad imam osjećaj da više nisam Anka, nego samo ‘baka-servis’.”
Marija je otpila gutljaj kave i pogledala me preko naočala. “A što bi htjela biti?”
Zastala sam. “Htjela bih… ne znam… možda otići na izlet bez da pitam ikoga za dopuštenje. Htjela bih učiti nešto novo. Htjela bih biti slobodna.”
Marija se nasmiješila. “Pa tko ti brani? Djeca su odrasla. Unuci će preživjeti jedan dan bez tebe.”
Ali nije to tako jednostavno. Kad sam jednom pokušala reći Tanjinoj svekrvi da ne mogu čuvati Ivanu jer imam dogovor s prijateljicama, pogledala me kao da sam najgora osoba na svijetu.
“Pa tko će ako nećeš ti? Zar ti je važnije druženje nego unuka?”
Te riječi su me zaboljele više nego što bih htjela priznati. Osjećala sam se kao da moram birati između sebe i obitelji.
Sjećam se jednog posebnog dana prošle zime. Bio je to dan kad sam odlučila otići na izlet u Samobor s planinarskim društvom. Sve sam unaprijed isplanirala – ručak za djecu skuhan dan ranije, kolači za unuke spremljeni u kutiji. Ali baš tog jutra Tanja me nazvala.
“Mama, molim te, Ivana ima temperaturu 38. Ja stvarno ne mogu ostati doma, imam važan sastanak!”
Osjetila sam kako mi srce lupa. Pogledala sam ruksak spreman za izlet i osjetila val krivnje.
“Tanja, danas stvarno ne mogu… Obećala sam prijateljicama…”
S druge strane slušalice zavladala je tišina.
“Dobro, mama. Nema veze.”
Ali ton njezina glasa bio je leden. Taj dan nisam otišla ni na izlet ni kod Tanje. Sjela sam u kuhinji i plakala.
Navečer me nazvala druga kćerka, Sanja.
“Mama, što ti je? Tanja kaže da si odbila čuvati Ivanu? Jesi li dobro?”
“Dobro sam, Sanja. Samo… ponekad bih htjela malo vremena za sebe.”
Sanja je šutjela nekoliko sekundi.
“Znaš, mama… Nikad nam nisi rekla da ti je teško. Mi smo navikle da si uvijek tu. Možda smo malo sebične…”
Te riječi su mi dale nadu da možda ipak nisam loša majka i baka ako ponekad kažem ‘ne’.
Ali nije lako promijeniti navike stare četrdeset godina. Kad god pokušam misliti na sebe, javlja se osjećaj krivnje – kao da sam sebična ako želim nešto što nije vezano uz obitelj.
Jedne večeri, dok sam gledala stare slike iz mladosti – slike s mora, iz planina, s prijateljicama iz mladosti – shvatila sam koliko sam toga propustila jer sam uvijek bila tu za druge.
Moj muž Zdravko često kaže: “Anka, vrijeme je da misliš malo na sebe. Djeca su odrasla. Mi smo svoje napravili.” Ali on nikad nije bio taj kojeg su zvali kad treba čuvati unuke ili kuhati ručak za cijelu obitelj.
Ponekad se pitam: jesmo li mi žene same krive što nas svi uzimaju zdravo za gotovo? Jesmo li ih mi naučile da ćemo uvijek biti tu?
Nedavno sam skupila hrabrost i upisala tečaj talijanskog jezika u lokalnom domu kulture. Prvi sat bio je kao povratak u mladost – smijali smo se, učili nove riječi, pričali o putovanjima.
Kad sam to rekla Tanjinoj svekrvi, samo je odmahnula rukom: “Ma šta će ti to u tvojim godinama?”
Ali ja znam zašto mi treba – treba mi osjećaj da još uvijek mogu biti nešto više od bake i kućne pomoćnice.
Moja unuka Ivana jednom me pitala: “Bako, jesi li ti bila sretna kad si bila mlada?”
Pogledala sam je i nasmiješila se: “Jesam, dušo. I još uvijek mogu biti sretna. Samo moram naučiti kako ponovno biti Anka.”
Ponekad se pitam – imam li pravo tražiti nešto za sebe? Ili ću zauvijek ostati samo ‘baka-servis’? Što vi mislite – gdje je granica između ljubavi prema obitelji i ljubavi prema sebi?