Kad ljubav postane teret: Ispovijest jedne bake
“Mama, možeš li danas pokupiti Luku iz vrtića? Ja imam sastanak, a Ivan je opet na putu.” Glas moje kćeri, Marije, zvučao je kao i uvijek – umorno, ali odlučno. Nisam ni stigla odgovoriti, a već sam čula kako u pozadini vrišti mali Petar. “I, molim te, skuhaj im nešto za ručak. Znaš da Luka voli tvoje špagete.”
Sjedila sam za kuhinjskim stolom, gledala kroz prozor na kišu koja je neumorno padala po sarajevskim ulicama. U Zagrebu je možda sunce, pomislila sam, ali ovdje je sve sivo. Osjetila sam težinu u prsima – onu istu koju osjećam svaki put kad mi Marija nešto traži. Naravno da ću pomoći. Pa to je normalno, zar ne? Tako barem svi govore.
Kad sam prije šest godina prvi put postala baka, osjećala sam se kao da mi je život dao drugu priliku. Miris bebine kože, nježni osmijeh kad me Luka prepoznao… Sve me to vraćalo u dane kad sam bila mlada mama. Tada sam bila sama s dvoje djece – Marijom i Ivanom – jer je moj muž, Dragan, radio po cijeloj bivšoj Jugoslaviji. Nisam imala nikoga da mi pomogne. Zato sam sebi obećala: kad moja djeca budu imala djecu, ja ću biti tu za njih.
Ali sada, šest godina kasnije, osjećam se kao da sam nestala. Moje ime više nije Ana – ja sam samo “baka”. Baka koja uvijek može, koja uvijek ima vremena, koja nikad ne kaže ne.
“Mama, znaš li gdje su Petrine čarape?” Marija me pita dok pretražuje stan. “Opet si ih ti spremila na neko svoje mjesto!”
“Nisam ih dirala, Marija. Možda su u ladici s pidžamama?”
Ona uzdahne i pogleda me onim pogledom koji govori: ‘Ti si ovdje da rješavaš naše probleme.’
Dragan sjedi u dnevnoj sobi i gleda televiziju. “Ana, pusti ih malo neka se snađu sami. Nisi ti njihova sluškinja.”
Znam da je u pravu, ali kako da kažem ne vlastitoj kćeri? Kako da odbijem unuke koji me zovu svaki put kad padnu ili kad im treba netko da ih utješi?
Jednog dana, dok sam vozila Luku iz vrtića, on me upitao: “Bako, zašto ti uvijek dolaziš po mene? Zašto ne mama ili tata?”
Nisam znala što da mu odgovorim. Jer istina je – ja dolazim jer nitko drugi ne može ili ne želi.
Sve češće osjećam umor koji ne prolazi ni nakon dugog sna. Leđa me bole od nošenja Petra, ruke su mi ispucale od pranja suđa i podova. Ponekad se uhvatim kako zavidim prijateljici Jasni koja putuje po Dalmaciji sa svojim mužem ili susjedi Sabini koja svako jutro pije kavu na balkonu i čita knjige.
Jedne večeri, dok sam spremala večeru za cijelu obitelj, Marija je sjela za stol i rekla: “Mama, pa to je normalno da baka pomaže! Svi moji prijatelji imaju mame koje im pomažu s djecom. Zar bi ti radije bila sama kod kuće?”
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči. Nisam joj ništa odgovorila. Samo sam nastavila rezati luk i osjećala kako mi srce puca na komadiće.
Dragan mi je kasnije te večeri prišao dok sam prala suđe.
“Ana, moraš joj reći kako se osjećaš. Nisi ti dužna svima biti na raspolaganju. Imaš pravo na svoj život.”
Ali kako reći vlastitoj kćeri da te guši ljubav koju joj daješ? Kako objasniti da te ljubav prema unucima boli?
Sutradan sam odlučila pokušati. Dok su djeca spavala, sjela sam s Marijom za kuhinjski stol.
“Marija, moram ti nešto reći. Volim tebe i tvoju djecu više od svega na svijetu, ali osjećam se umorno. Osjećam kao da više nemam svoj život. Sve što radim je za vas – a zaboravila sam što ja želim ili trebam.”
Marija me gledala zbunjeno.
“Ali mama… pa to je normalno! Svi tako rade! Zar bi htjela biti sama? Zar ti nije drago što si s nama?”
“Drago mi je”, odgovorila sam tiho. “Ali želim ponekad biti Ana, a ne samo baka ili tvoja mama. Želim otići na kavu s prijateljicama, pročitati knjigu bez prekida ili jednostavno šetati bez žurbe.”
Nastala je tišina koju ni sat na zidu nije mogao prekinuti.
“Ne znam što bih bez tebe”, rekla je napokon Marija. “Ali možda… možda stvarno previše očekujem od tebe. Oprosti, mama.”
Te riječi su mi donijele olakšanje, ali i tugu – jer znam da će sutra opet doći novi zahtjevi, nova pitanja i nova očekivanja.
Ponekad se pitam: gdje završava ljubav prema obitelji, a gdje počinje žrtvovanje sebe? Jesmo li mi žene s Balkana naučene da uvijek stavljamo druge ispred sebe? I hoće li ikada doći dan kada ću ponovno biti samo Ana?
Što vi mislite – gdje treba povući granicu između ljubavi i žrtve? Je li moguće biti dobra baka i istovremeno ostati vjerna sebi?