Kad ljubav postane računica: Priča o obitelji Marić i podjeli na postotke

“Ana, možeš li mi objasniti zašto opet nema večere na stolu?” Ivanov glas odjeknuo je kroz stan, dok sam ja sjedila za kuhinjskim stolom, zureći u prazan tanjur. “Možda zato što si mi jučer rekao da bih trebala pokrivati 30% troškova, pa sam odlučila prestati raditi 30% kućanskih poslova. To je matematika, zar ne?” odgovorila sam, osjećajući kako mi srce lupa u grudima.

Nikada nisam mislila da će naš brak završiti na kalkulatoru. Kad smo se Ivan i ja upoznali na fakultetu u Zagrebu, sve je bilo jednostavno. On je bio onaj tihi dečko iz Osijeka, ja sam bila glasna cura iz Rijeke. Vjenčali smo se mladi, puni snova o zajedničkom životu, djeci i vikendima na moru. Prvih nekoliko godina sve je išlo glatko – posao, djeca, krediti, ali uvijek smo nekako gurali zajedno.

A onda su došle godine kad su računi postali veći od naših snova. Ivan je izgubio posao u banci, a ja sam radila kao učiteljica u osnovnoj školi. Novac je bio tema svakog razgovora. “Ana, ne možemo više ovako. Sve pada na mene!” vikao bi Ivan dok bi gledao u hrpu računa na stolu. “Nije istina! I ja radim! I ja doprinosim!” vikala bih natrag, ali on nije slušao.

Jednog dana došao je s tablicom u Excelu. “Od danas svatko pokriva svoj dio – ti 30%, ja 70%. Tako je pošteno, jer ja više zarađujem.” Gledala sam ga u šoku. “Znači, ljubav se sad mjeri postocima?” pitala sam ga tiho. “Ne radi se o ljubavi, Ana. Radi se o pravdi!” odgovorio je hladno.

Pristala sam. Nisam imala snage boriti se. Ali nešto se u meni slomilo tog dana. Počela sam brojati – koliko puta tjedno perem suđe, koliko puta usisavam, koliko puta vodim djecu na treninge i liječniku. I odlučila sam – prestat ću raditi 30% svega toga.

Prvi dan Ivan nije ni primijetio. Drugi dan je pitao gdje su mu čiste košulje. Treći dan je shvatio da nitko nije pokupio djecu iz škole. “Ana, što se događa?” pitao me frustrirano. “Samo pratim tvoju logiku – 30% manje obaveza za mene.” Pogledao me kao da sam poludjela.

Djeca su počela osjećati napetost. Luka, naš stariji sin, povukao se u sobu i nije htio razgovarati ni s kim. Mala Ema plakala je jer nitko nije došao na njezinu priredbu u vrtiću. Moja mama, koja živi dvije ulice dalje, počela je dolaziti svaki dan s pitama i savjetima: “Ana, dijete moje, brak nije računica! Sjeti se kako smo tvoj tata i ja gurali kroz sve!”

Ali nisam mogla popustiti. Osjećala sam da ako sada popustim, zauvijek ću biti ona koja nosi više nego što može izdržati. Ivan je postajao sve nervozniji. Počeo je ostajati duže na poslu, a kad bi došao kući, šutio bi satima. Navečer bih ga čula kako razgovara s nekim na mobitel – kasnije sam saznala da je to bio njegov brat Dario.

“Brate, Ana je poludjela. Ne znam što da radim više,” čula sam ga jednom dok sam prolazila hodnikom. “Možda si ti prvi poludio kad si sve pretvorio u postotke,” odgovorio mu je Dario.

Jedne večeri sjeli smo za stol – prvi put nakon dugo vremena bez vikanja. “Ana, ne mogu više ovako,” rekao je tiho. “Ni ja,” odgovorila sam iskreno.

Počeli smo razgovarati kao ljudi, a ne kao računovođe. Priznali smo jedno drugome koliko nas boli ova situacija – njega što misli da sve pada na njega, mene što osjećam da me ne vidi i ne cijeni moj trud.

“Znaš li koliko puta sam noću plakala jer si mislio da ništa ne radim?” pitala sam ga kroz suze.

“A znaš li ti koliko me boli kad vidim da ne mogu svojoj obitelji pružiti ono što zaslužuju?” odgovorio je slomljenim glasom.

Te noći nismo ništa riješili, ali smo barem počeli slušati jedno drugo. Sljedećih tjedana pokušali smo ponovno podijeliti obaveze – ne po postocima, nego po mogućnostima i osjećaju.

Djeca su polako počela vraćati osmijehe na lica. Mama je prestala dolaziti svaki dan s pitama (iako ih još uvijek donese vikendom). Ivan i ja još uvijek imamo teške dane, ali barem znamo da ljubav nije matematika.

Ponekad se pitam – koliko brakova u Hrvatskoj i Bosni danas živi po kalkulatoru? Je li moguće voljeti nekoga i istovremeno brojati tko je više dao? Možda prava ljubav počinje tek kad prestanemo brojati.