Kad ljubav postane dužnost: Kako smo prestali biti dadilje vlastitim unucima
“Opet kasniš, Ivana!” povikala sam kroz prozor dok sam gledala kako moja kćer užurbano izlazi iz auta, s mobitelom na uhu, ne gledajući ni mene ni djecu koju je ostavila na pragu. “Mama, znaš da mi je šefica užasna, ne mogu sad pričati!” odbrusila je, a vrata auta su se zalupila prije nego što sam stigla išta reći.
Stajala sam u hodniku s unukom Leonom koji me vukao za rukav: “Bako, gladan sam!”. U kuhinji je već sjedio mali Filip, razbacujući Lego kockice po podu. Pogledala sam prema satu – 16:15. Još četiri sata do Ivaninog povratka. Još četiri sata dok moj muž Zoran i ja pokušavamo biti i roditelji i učitelji i kuhari i animatori.
Nekad sam se radovala svakom trenutku s njima. Ali posljednjih mjeseci osjećala sam se kao da više nisam baka, nego besplatna dadilja. Zoran je šutio, ali vidjela sam mu na licu umor svaki put kad bi Ivana poslala poruku: “Možete li ih pokupiti iz vrtića? Moram ostati duže na poslu.” Ili još gore: “Mihael i ja bismo večeras u kino, možete li ih pričuvati do ponoći?”
Jedne večeri, dok su djeca spavala, sjeli smo za kuhinjski stol. Zoran je prvi progovorio: “Znaš, više ne mogu ovako. Osjećam se kao da smo im dužni sve na svijetu. A kad ih pitamo da dođu na ručak ili da nas posjete, uvijek su zauzeti.”
Suze su mi navrle na oči. “Zar smo stvarno postali samo servis? Gdje je nestala ona obitelj koja je zajedno pila kavu nedjeljom?”
Zoran je stisnuo moju ruku. “Moramo joj reći. Dosta je bilo.”
Sljedećeg dana, kad je Ivana došla po djecu, skupila sam hrabrost. “Ivana, moramo razgovarati.”
Pogledala me iznenađeno, još uvijek tipkajući po mobitelu. “Što je sad?”
“Ne možemo više ovako. Volimo tvoju djecu, ali ovo nije život. Ne možemo svaki dan biti na raspolaganju. I mi imamo svoje planove, svoje prijatelje… Želimo biti baka i djed, a ne dadilje na poziv.”
Ivana je podigla obrve. “Pa tko će mi onda pomoći? Mihael radi do kasno, ja imam posao… Zar želite da dam djecu nekoj strankinji?”
Zoran je mirno rekao: “Možda bi trebala razmisliti o vrtiću ili dadilji. Ili da ti i Mihael bolje organizirate vrijeme.”
Ivana je planula: “Nevjerojatno! Toliko ste pričali kako volite unuke, a sad ih odbacujete! Znate li koliko bi me koštala dadilja? Zar vam je novac važniji od obitelji?”
Osjetila sam kako mi srce puca. “Nije stvar u novcu, Ivana. Stvar je u poštovanju. Ne želimo biti samo usputna stanica u vašem životu.”
Otišla je bez pozdrava, vukući djecu za ruke. Te noći nisam spavala. Zoran je šutio, gledao u strop.
Sljedećih dana nije bilo poruka ni poziva. Kuća je bila tiha, previše tiha. Nedostajali su mi smijeh i dječja galama, ali osjećala sam i olakšanje – prvi put nakon dugo vremena imala sam vremena za sebe. Otišla sam s prijateljicom Ankom na kavu, Zoran je otišao na pecanje s Edinom iz susjedstva.
Ali onda su počeli pozivi s drugih strana – moja sestra Marija: “Što ste to napravili Ivani? Plače svaki dan! Kaže da ste joj okrenuli leđa kad joj je najteže.” Susjeda Jasmina: “Čula sam da više ne čuvate unuke… Pa tko će ako ne vi?”
Osjećala sam se kao najgora majka na svijetu. Ali nisam popustila.
Nakon dva tjedna Ivana se pojavila na vratima sama, bez djece. Oči su joj bile crvene od plača.
“Mama… Tata… Oprostite ako sam bila gruba. Nisam znala koliko vas to opterećuje. Bila sam sebična.” Sjela je za stol i prvi put nakon dugo vremena slušala što imamo za reći.
“Ivana”, rekao je Zoran tiho, “volimo vas sve, ali moramo imati granice. I vi morate naučiti biti roditelji bez oslanjanja na nas za svaku sitnicu.”
Plakala je dugo u mom naručju.
Danas čuvamo unuke jednom tjedno – subotom popodne, kad nam to odgovara. Ivana i Mihael naučili su bolje organizirati vrijeme i više cijene svaki trenutak koji provedemo zajedno.
Ali još uvijek me boli kad pomislim koliko smo morali riskirati da bismo vratili poštovanje u našu obitelj.
Pitam se – koliko nas ima koji šutimo i trpimo iz ljubavi prema djeci? Gdje je granica između pomoći i iskorištavanja? Što biste vi napravili na našem mjestu?