Kad je otac otišao: Noć koja je promijenila sve
“Ne idi, molim te!” vrisnula je mama, dok su joj ruke drhtale oko šalice kave. Otac je stajao na pragu, s torbom u ruci, lice mu je bilo tvrdo kao kamen. Ja sam sjedio na stepenicama, stežući rub pidžame, a sestra Lana je zurila u pod, šutjela kao i uvijek kad je najgore. Bio je četvrtak navečer, kiša je lupala po prozoru, a miris graha još se vukao kroz hodnik. Sve što sam znao o sigurnosti nestalo je u tom trenutku.
“Nije više do mene, Jasna. Umorio sam se. Ne mogu više ovako,” rekao je otac, glas mu je bio tih, ali odlučan. Nije pogledao ni mene ni Lanu. Samo je zatvorio vrata za sobom i nestao u noći. Čuo sam kako mama jeca, ali nisam znao smijem li prići ili ostati gdje jesam. Lana se povukla u sobu i zalupila vratima. Ostao sam sjediti na stepenicama, osjećajući kako mi srce lupa toliko snažno da sam mislio da će iskočiti.
Taj trenutak mi se urezao u pamćenje. Sve što je uslijedilo bilo je mutno, kao da gledam kroz zamagljeno staklo. Mama je danima šutjela, samo bi povremeno brisala suze i gledala kroz prozor. Lana nije htjela razgovarati ni sa mnom ni s njom. Ja sam pokušavao biti nevidljiv, da ne smetam, da ne dodajem teret na već slomljena leđa naše obitelji.
U školi su me pitali gdje mi je tata. “Na putu,” slagao sam. Nisam mogao reći istinu. U našem malom mjestu kod Osijeka svi su znali sve o svima. Znao sam da će uskoro saznati i za nas. Počeli su šaptati iza leđa, susjeda Ružica me gledala s nekim čudnim sažaljenjem kad bi me srela na ulici.
Jedne večeri, dok sam sjedio za stolom i pokušavao učiti matematiku, mama je sjela nasuprot mene. Oči su joj bile crvene od plača.
“Ivane, moramo razgovarati,” rekla je tiho.
Nisam znao što reći pa sam samo kimnuo.
“Tata… Tata se neće vratiti. Znam da ti je teško, ali moramo biti jaki zbog sebe i zbog Lane. Ti si sada muškarac u kući.”
Te riječi su me pogodile kao šamar. Imao sam samo četrnaest godina. Nisam znao kako biti muškarac u kući kad sam još uvijek bio dijete koje se boji mraka.
Lana se zatvorila u sebe još više. Počela je izbjegavati školu, dolazila bi kući kasno i mirisala na cigarete. Jedne noći sam je čuo kako plače u svojoj sobi, ali nisam imao hrabrosti pokucati. Mama je sve češće odlazila kod tete Mire po savjet ili samo da ne bude sama.
Jednog dana, dok sam išao po kruh u obližnju pekaru, sreo sam oca na ulici. Bio je s nekom ženom, držali su se za ruke. Kad me ugledao, zastao je i pustio njenu ruku.
“Ivane…” počeo je nesigurno.
Nisam znao što bih rekao pa sam samo prošao pored njega, osjećajući kako mi obrazi gore od srama i ljutnje. Kad sam došao kući, bacio sam kruh na stol i pobjegao u sobu.
Te noći nisam mogao spavati. Razmišljao sam o svemu što se dogodilo. Zašto nas je ostavio? Zar nismo bili dovoljno dobri? Zar mu nismo značili ništa? Počeo sam kriviti sebe – možda sam trebao biti bolji sin, možda Lana bolja sestra, možda mama manje tužna.
Dani su prolazili sporo i teško. Mama je tražila dodatni posao jer nije bilo dovoljno novca za račune i hranu. Ja sam počeo raditi vikendom kod susjeda Zvonka na farmi – čistio sam štalu i hranio krave za nekoliko kuna. Lana se sve više udaljavala od nas.
Jedne večeri došla je kući s modricom ispod oka. Mama ju je pitala što se dogodilo, ali Lana nije htjela reći ništa. Samo je otišla u sobu i zalupila vratima.
“Ne znam više što da radim s njom,” rekla je mama kroz suze dok smo prali suđe.
“Možda joj treba vremena,” pokušao sam reći, ali ni sam nisam vjerovao u to.
Sve češće sam razmišljao o tome kako bi bilo da odem od kuće, da pobjegnem negdje gdje me nitko ne poznaje, gdje ne moram nositi teret tuđe tuge na svojim leđima. Ali nisam mogao ostaviti mamu samu.
Jednog dana stiglo nam je pismo od oca. Pisalo je da živi u Sarajevu s novom ženom i da bi volio da ga posjetimo preko ljeta. Mama ga je zgužvala i bacila u smeće bez riječi.
Lana ga je kasnije izvadila iz kante i pročitala ga nekoliko puta prije nego što ga je sakrila ispod jastuka.
Počeli smo živjeti kao tri stranca pod istim krovom – svatko sa svojim bolom i svojim pitanjima na koja nitko nije imao odgovore.
Jedne večeri Lana mi je tiho rekla: “Znaš li ti koliko boli kad te netko tvoj ostavi? Kao da ti iščupa komad srca i ode s njim zauvijek.” Nisam znao što reći pa sam samo sjeo kraj nje i pustio da tišina govori umjesto nas.
Godine su prolazile, ali rana nije zarasla. Naučio sam živjeti bez oca, ali nikad nisam prestao tražiti odgovore na pitanja koja me muče svake noći prije spavanja: Jesmo li mogli nešto promijeniti? Je li ljubav dovoljna da obitelj ostane zajedno? I koliko dugo treba da oprostiš nekome tko te izdao?
Možda nikad neću znati odgovore na ta pitanja. Ali jedno znam – ono što nas ne slomi, nauči nas kako preživjeti.
A vi? Jeste li ikada morali oprostiti nekome tko vas je povrijedio najviše na svijetu?