Kad istina zaboli: Priča o Lejli i pravdi na bosansko-hrvatskim ulicama
“Stani! Ruke na haubu!” povikao je policajac, a ja sam osjetila kako mi srce udara u grlu. Bilo je kasno, možda pola jedanaest navečer, i vraćala sam se iz kina s prijateljicom Ivanom. Ulica je bila prazna, svjetla su titrala, a hladan zrak mi je parao obraze. Nisam imala pojma zašto su nas zaustavili.
“Gospodine, što smo napravile?” upitala sam drhteći, ali pokušavajući zvučati smireno. Drugi policajac, niži i nervozniji, odmahnuo je rukom: “Ne postavljaj pitanja! Pokazat ćeš osobnu!”
Ivana me pogledala, oči su joj bile pune straha. Znam da je njezina mama uvijek govorila: ‘Samo šuti kad te policija zaustavi.’ Ali ja nisam mogla. U školi sam naučila svoja prava. Profesorica Sanja iz građanskog odgoja uvijek je govorila: “Ako vas netko zaustavi, imate pravo znati razlog. Imate pravo na poštovanje.”
“Imam pravo znati zašto nas legitimirate,” rekla sam tiho, ali odlučno. Policajac me pogledao kao da sam mu pljunula u lice. “Pametna si ti, ha? Možda bi ti trebala predavati zakon!”
Osjetila sam kako mi ruke drhte dok sam vadila osobnu iskaznicu. Ivana je šaptala: “Lejla, molim te, nemoj…” Ali nisam mogla stati. Ne ovaj put.
“Gospodine, zakon jasno kaže da morate navesti razlog za provjeru identiteta. Nisam napravila ništa loše. Ako mislite da jesam, recite mi točno što.”
Na trenutak je nastala tišina. Čulo se samo kako vjetar nosi praznu limenku niz cestu. Policajac je stisnuo zube, a njegov kolega je nervozno pogledavao oko sebe.
“Dosta!” viknuo je prvi. “Previše gledaš televiziju! Ajde, idite kući prije nego što vas stvarno privedemo!”
Noge su mi klecale dok smo odlazile. Ivana je plakala. Ja nisam mogla – bila sam previše bijesna.
Kod kuće me dočekala mama, zabrinuta kao i uvijek. “Lejla, gdje si bila? Zvala sam te deset puta!”
Ispričala sam joj sve. Očekivala sam podršku, ali umjesto toga dobila sam predavanje: “Zašto si im odgovarala? Što ti to treba? Znaš li ti što oni mogu napraviti? Mi nismo kao oni na Zapadu! Ovdje šutiš i moliš Boga da te puste na miru!”
Tata je samo šutio i gledao kroz prozor. Znam da ga boli što ne može ništa promijeniti.
Sutradan u školi svi su znali što se dogodilo. Neki su mi čestitali na hrabrosti, drugi su me gledali kao da sam luda. Najgore je bilo kad mi je prišla Amra iz razreda:
“Znaš li ti što se desilo mojoj sestri prošle godine? Isto tako je pitala policajca zašto je zaustavlja i završila je s modricama na rukama. Nisu joj vjerovali ni u policiji ni kod kuće. Svi su rekli da je sama kriva jer je ‘provocirala’.”
Tada sam shvatila koliko nas ima – mladih koji znamo svoja prava, ali ih se bojimo koristiti jer znamo kako sustav funkcionira.
Navečer sam sjela s tatom na balkon. Pitao me: “Jesi li ponosna na sebe?”
“Jesam i nisam,” odgovorila sam iskreno. “Ponosna sam što nisam šutjela, ali bojim se što bi moglo biti sljedeći put.”
Tata me zagrlio i rekao: “Znaš, Lejla, nije lako biti pravedan ovdje. Ali ako svi šutimo, ništa se neće promijeniti. Samo pazi na sebe.”
Dani su prolazili, ali osjećaj nepravde nije nestajao. Počela sam čitati više o pravima građana, pričati s drugima o svojim iskustvima. Pridružila sam se lokalnoj udruzi mladih koja se bori protiv policijske brutalnosti i diskriminacije.
Jedne večeri, na tribini u Domu mladih, upoznala sam Tarika – dečka iz Sarajeva koji je prošao još gore od mene. Njega su pretukli jer je snimao policajca mobitelom dok je maltretirao beskućnika.
“Znaš li što je najgore?” pitao me Tarik dok smo sjedili na stepenicama ispred Doma mladih. “Nije ni bol, ni strah… Najgore je kad ti kažu da si sam kriv jer si ‘previše pametan’. Kao da ovdje nema mjesta za one koji misle svojom glavom.”
Te riječi su mi odzvanjale u glavi danima.
Jednog dana dobila sam poziv iz škole – profesorica Sanja me zamolila da održim kratko predavanje mlađim učenicima o pravima građana.
Stajala sam pred njima, gledala njihove znatiželjne oči i rekla: “Ne bojte se pitati za svoja prava. Ne bojte se tražiti poštovanje. Ali budite mudri – birajte svoje bitke i čuvajte jedni druge. Jer samo zajedno možemo nešto promijeniti.”
Kad sam došla kući nakon tog predavanja, mama me zagrlila jače nego ikad prije.
“Možda si ipak u pravu,” šapnula mi je kroz suze.
I sada, dok ovo pišem, pitam se: Je li vrijedno riskirati zbog istine? Hoće li ikada doći dan kada će nas štititi oni koji bi to trebali raditi bez straha i predrasuda? Što vi mislite – treba li šutjeti ili govoriti kad znaš da si u pravu?