Kad dom postane tuđi: Ispovijest maćehe u sjeni tuđe djece
“Opet dolaze?” upitala sam tiho, gledajući kroz prozor kako se nebo nad Zagrebom navlači tamnim oblacima. Zvuk automobila na prilazu bio je dovoljan da mi srce počne brže kucati. Nije to bio strah, više neka mješavina nelagode i tuge. “Marija, molim te, budi ljubazna. Iva je imala težak tjedan,” rekao je moj suprug Zoran dok je navlačio košulju. Nisam odgovorila. Zoran je uvijek bio između nas, kao most koji se ljulja na vjetru.
Vrata su se otvorila uz tresak. Iva je ušla, noseći torbu i dvoje djece – Luku i Saru. “Bok tata!” viknula je, a Zoran joj je odmah potrčao u zagrljaj. Djeca su protrčala pored mene kao da sam komad namještaja. “Bok, Marija,” promrmljala je Iva, ne gledajući me u oči. Osjetila sam kako mi se grlo steže.
Subote su nekad bile moj dan – dan za mir, knjige i tišinu. Otkad sam se udala za Zorana prije deset godina, subote su postale dani kada se osjećam kao gost u vlastitoj kući. Iva dolazi svaki vikend otkad joj je muž otišao u Njemačku raditi. Kaže da joj treba podrška, ali ja znam da joj treba tata. I svaki put kad dođe, ja nestajem.
“Marija, možeš li skuhati kavu?” upitala me Iva dok je skidala kaput. “Naravno,” odgovorila sam, pokušavajući zvučati srdačno. U kuhinji sam drhtavim rukama pripremala kavu, slušajući smijeh iz dnevne sobe. Zoran je pričao s unucima o Dinamu i školskim problemima. Ja sam bila tiha sjena.
Kad sam donijela kavu, Iva je već zauzela moje mjesto na kauču. Zoran joj je stavio ruku na rame, a djeca su se gurala oko njega. Sjela sam na rub fotelje, osjećajući kako me pogled supruga moli za razumijevanje.
“Kako si ti, Marija?” upitala me Iva iz pristojnosti.
“Dobro sam,” slagala sam. “A vi?”
“Ma znaš kako je… Luka ima problema u školi, Sara stalno plače za tatom… Nije lako,” uzdahnula je.
Zoran ju je zagrlio još jače. “Uvijek možeš računati na nas.”
Na nas? Osjetila sam kako mi se oči pune suzama. Nisam sigurna da sam ikad bila dio tog ‘nas’.
Navečer, kad su djeca zaspala u gostinskoj sobi, Zoran i ja smo ostali sami u kuhinji. “Znaš da joj trebaš biti podrška,” rekao je tiho.
“Znam,” odgovorila sam. “Ali tko će biti podrška meni?”
Zoran je šutio. Nikad nije znao što reći kad bih progovorila o svojim osjećajima. Uvijek bi samo slegnuo ramenima ili promijenio temu.
Sutradan ujutro, dok sam spremala doručak, Sara je došla do mene: “Teta Marija, gdje su moji crteži?”
“Tamo gdje si ih ostavila prošli put,” nasmiješila sam se i pokazala na ladicu.
Sara me pogledala sumnjičavo: “Mama kaže da ti ne voliš djecu.”
Zastala sam s nožem u ruci. “To nije istina,” rekla sam tiho.
Sara je slegnula ramenima i otrčala natrag do mame.
Te riječi su me pogodile dublje nego što bih priznala. Nisam imala djece – nikad nisam mogla zatrudnjeti. Zoran ima Ivu, ja imam prazninu koju nitko ne vidi.
Nedjelja popodne donijela je još jednu scenu: Luka je razbio vazu koju mi je mama ostavila prije smrti. Iva je vikala na njega, Zoran ju je pokušavao smiriti, a ja sam skupljala krhotine sa suzama u očima.
“Zašto si to stavila tu gdje djeca mogu dohvatiti?” pitala me Iva oštro.
“To je bio poklon moje majke…” šapnula sam.
“Nije bitno! Djeca su važnija od stvari!”
Zoran me pogledao kao da očekuje da se ispričam.
Te večeri, kad su otišli, sjedila sam sama u mraku dnevne sobe. Kuća je bila tiha, ali osjećala sam se praznije nego ikad prije.
Zoran je došao kasnije i sjeo pored mene.
“Znaš da te volim,” rekao je tiho.
“Ali voliš li me dovoljno da budem važna?” upitala sam ga kroz suze.
Nije odgovorio.
Ponekad se pitam – ima li mjesta za maćehu u tuđoj obitelji? Ili smo mi samo čuvari tišine i tuđih uspomena? Može li ljubav pobijediti osjećaj usamljenosti ili smo osuđeni biti stranci u vlastitom domu?