Jednostavno vjenčanje, komplicirana obitelj: Kako sam naučila reći ‘ne’
“Ne možeš to napraviti, Ivana! Ne možeš isključiti moju obitelj iz našeg vjenčanja!” Jakov je podigao glas prvi put otkad ga znam. Stajali smo u kuhinji stana koji je naslijedio od bake, među poluraspadnutim ormarićima i mirisom stare žbuke. Suze su mi navrle na oči, ali nisam ih pustila. Nisam mogla vjerovati da se sve ovo događa zbog jedne proklete svadbe.
Sve je počelo prije dva mjeseca. Jakov i ja smo sjedili na klupi ispred zgrade, gledali zalazak sunca nad Sarajevom i sanjali o budućnosti. “Ivana, hajmo napraviti malu svadbu. Samo najbliži. Bolje da uložimo novac u renovaciju stana nego da bacamo na muziku i hranu za sto ljudi.” Klimnula sam glavom, sretna što smo na istoj valnoj dužini. Oboje smo odrasli u skromnim porodicama, znali smo cijeniti svaku marku.
Ali onda je došla Mara. Jakovljeva majka. Žena koja je nakon smrti njegove bake preuzela ulogu matrijarha, ali nikad nije naučila slušati tuđe želje. “Ne dolazi u obzir! Moje kćeri moraju biti tu! I njihova djeca! I teta Ljubica iz Mostara! Šta će selo reći ako ne pozovemo sve?”
“Maro, nemamo novca za veliku svadbu,” pokušala sam mirno. “Stvarno želimo samo najbliže.”
“A ja nisam najbliža? Moje kćeri nisu najbliže? Sram te bilo!”
Jakov je šutio. Uvijek šuti kad se njegova majka razbjesni. Ja sam ostala sama na vjetrometini.
Te noći nisam spavala. Gledala sam u plafon i razmišljala: kako ću živjeti s čovjekom koji ne zna stati uz mene? Kako ću izdržati još desetljeća ovakvih rasprava?
Sljedećih dana Mara je pokrenula cijelu kampanju. Zvala je moju mamu, slala poruke mojim prijateljicama, čak je otišla do župnika da ga pita može li nas nagovoriti na “pravu svadbu”. Moja mama je bila zbunjena: “Ivana, možda nije loše da popustite… znaš kakvi su ljudi ovdje.” Ali ja nisam htjela popustiti. Nisam htjela da mi prvi veliki zajednički korak bude kompromis na račun vlastite sreće.
Jednog jutra, dok sam prala suđe, čula sam kako Mara viče na Jakova u hodniku: “Ako ne pozoveš svoje sestre, nećeš me više vidjeti!” On joj je nešto tiho odgovorio, a onda je zalupio vratima i otišao bez riječi.
Tog dana sam odlučila razgovarati s njegovim sestrama, Anom i Sanjom. Pozvala sam ih na kafu u mali kafić kod Vijećnice. Došle su obje, s djecom i umornim pogledima.
“Cure, znate da vas volim, ali stvarno nemamo novca za veliku svadbu. Ne želim da se osjećate isključeno, ali…”
Ana me prekinula: “Ivana, Mara nas tjera da se ljutimo na tebe. Ali iskreno, ni nama se ne ide na još jednu svadbu gdje ćemo morati kupovati poklone i paziti na djecu cijelu noć. Samo joj nemoj reći da smo ti to rekle!”
Osjetila sam olakšanje, ali i tugu – koliko nas ta žena sve drži pod kontrolom?
Vratila sam se kući i našla Jakova kako sjedi za stolom, glave u rukama.
“Ne znam šta da radim,” rekao je tiho. “Ne mogu protiv nje, a ne mogu ni protiv tebe.”
“Ne moraš birati stranu,” rekla sam mu nježno. “Samo mi trebaš biti partner. Da zajedno odlučujemo o svom životu.”
Nekoliko dana kasnije Mara je došla s ultimatumom: “Ili će biti svadba kakvu ja želim ili me više nema u vašem životu!”
Pogledala sam Jakova. Oči su mu bile crvene od neprospavanih noći.
“Maro,” rekla sam mirno, “mi ćemo napraviti svadbu kakvu možemo platiti. Ako to znači da nećeš doći – žao mi je. Ali ovo je naš život.”
Mara je izjurila iz stana, zalupivši vratima tako jako da su se slike na zidu zatresle.
Tog trenutka znala sam da sam prešla neku nevidljivu granicu – prvi put sam stavila sebe i svoju budućnost ispred tuđih očekivanja.
Svadba je bila mala – desetak ljudi u dvorištu iza zgrade, roštilj koji su pekli Jakov i moj brat Filip, muzika s mobitela i puno smijeha. Mara nije došla. Njene kćeri su poslale poruku: “Sretno vam bilo!” I to je bilo dovoljno.
Nakon svega, sjedili smo Jakov i ja na podu našeg stana među kantama boje i starim pločicama.
“Jesmo li pogriješili?” pitao me tiho.
Pogledala sam ga i znala odgovor: “Nismo. Prvi put gradimo nešto svoje. I to vrijedi više od bilo kakve svadbe ili tuđeg odobravanja.”
Ali ponekad se pitam – koliko nas ima koji šutimo pred obiteljskim pritiscima? Koliko nas se usudi reći ‘ne’ kad svi očekuju ‘da’? Šta biste vi napravili na mom mjestu?