Je li briga o djetetu stvarno ‘samo’ obaveza? Kako sam tražila od muža da mi plati za odgoj naše kćeri

“Znaš li ti uopće koliko vrijedi moj dan?” izletjelo mi je iz usta prije nego što sam stigla razmisliti. Mirza je podigao pogled s mobitela, zbunjen, kao da sam ga pitala nešto potpuno besmisleno. “Šta sad to znači, Amra?” pitao je, a ja sam osjetila kako mi se grlo steže.

Bilo je to jedno od onih jutara kad ti se čini da te sve boli, a nitko to ne vidi. Hana je plakala jer nije htjela obući čarape, doručak se hladio na stolu, a ja sam već treći put tog tjedna kasnila s pranjem veša. Mirza je, kao i obično, žurio na posao. “Kasnim, ljubavi, znaš kako je kod nas u firmi…” promrmljao je dok je izlazio iz stana. Zatvorila sam vrata za njim i osjetila kako mi suze naviru na oči.

Nisam ja nikad bila ona žena koja traži nešto za sebe. Uvijek sam mislila da je briga o djetetu samo još jedan kućanski posao – kao kuhanje ili usisavanje. Ali nakon dvije godine kod kuće s Hanom, osjećala sam se kao duh. Nitko me nije pitao kako sam. Nitko nije primijetio kad sam bila bolesna, kad sam noću ustajala pet puta jer je Hana imala temperaturu. Svi su samo očekivali da sve bude gotovo – ručak, čista odjeća, nasmijana kćer.

Tog dana, kad sam Mirzi izgovorila ono pitanje o vrijednosti mog dana, sve se promijenilo. Sjeli smo navečer za stol, Hana je već spavala. “Hoćeš reći da želiš da ti plaćam što si doma s našom kćeri?” pitao je tiho, ali u njegovom glasu osjećala se ljutnja.

“Ne želim novac zbog novca. Želim da vidiš koliko radim. Da shvatiš da ovo nije odmor!” odgovorila sam drhteći. “Znaš li koliko bi nas koštalo da platimo nekoga da čuva Hanu svaki dan? Da kuha, pere, pegla?”

Mirza je šutio. Znam da mu nije bilo lako. Odrastao je u Sarajevu, u obitelji gdje su žene uvijek bile doma, a muškarci donosili novac. Njegova mama Esma često bi mi znala reći: “Žena drži tri ćoška kuće.” Ali tko drži ženu?

Sljedećih dana atmosfera u stanu bila je napeta. Mirza je bio hladan, ja povučena. Nisam znala jesam li pretjerala ili konačno rekla ono što me godinama tištilo. Moja prijateljica Ivana iz Zagreba slala mi je poruke podrške: “Amra, nisi ti sluškinja! Imaš pravo tražiti poštovanje!” Ali što znači poštovanje kad si sama cijeli dan s djetetom koje te treba svake sekunde?

Jedne večeri, dok sam spremala Hanu na spavanje, ona me pogledala svojim velikim smeđim očima i pitala: “Mama, zašto si tužna?” Nisam znala što da joj kažem. Kako objasniti djetetu da mama nije tužna zbog nje, nego zbog osjećaja nevidljivosti?

Mirza i ja smo napokon sjeli razgovarati. “Znaš, Amra… nisam nikad razmišljao o tome kako ti je. Mislio sam – pa doma si, imaš vremena za sve… Ali kad te gledam ovih dana… shvatio sam koliko si umorna. I koliko toga uzimam zdravo za gotovo.”

Pogledala sam ga kroz suze. “Ne želim novac od tebe kao plaću. Želim partnera koji vidi što radim i koji će preuzeti dio tereta kad dođe kući. Želim da Hana vidi kako tata i mama dijele posao kod kuće.”

Te večeri prvi put nakon dugo vremena osjećala sam se viđenom. Mirza je počeo više pomagati – nije to bilo savršeno, ali barem je pokušavao. Počeli smo zajedno kuhati vikendom, on bi ponekad uspavao Hanu dok bih ja otišla prošetati sama.

Ali nije sve išlo glatko. Njegova mama Esma nije skrivala nezadovoljstvo: “Šta će reći ljudi ako Mirza pere suđe? Muško je to!” Susjeda Marija iznad nas šaptala bi na stubištu: “Danas žene hoće sve – i djecu i karijeru i muža koji im služi!”

Ponekad bih se pitala jesam li pogriješila što sam pokrenula ovu temu. Ali onda bih vidjela Hanu kako crta našu obitelj – svi zajedno za stolom – i znala bih da radim pravu stvar.

Jednog dana Mirza mi je donio buket cvijeća s tržnice i rekao: “Zaslužuješ više od cvijeća. Zaslužuješ partnera koji te vidi.” Taj trenutak bio je mali korak prema ravnopravnosti o kojoj sanjam.

Ipak, još uvijek me boli kad čujem komentare poput: “Pa šta radiš cijeli dan?” ili “Blago tebi, ne moraš raditi!” Zar stvarno ljudi misle da briga o djetetu nije rad? Da ljubav i trud koje ulažem nemaju cijenu?

Ponekad se pitam: koliko nas još šuti i trpi jer mislimo da nemamo pravo tražiti više? Koliko nas još treba progovoriti da bi nas društvo počelo cijeniti?

Što vi mislite – jesmo li mi majke stvarno nevidljive ili samo previše skromne da tražimo svoje mjesto pod suncem?