Je li bilo opravdano što sam zamolila svekrvu da ode nakon što sam otkrila što je napravila dok nas nije bilo?
“Jesi li ti normalna, Alma? Kako si mogla baciti moju kutiju s pismima?” Moj glas je drhtao, a srce mi je tuklo kao da će iskočiti iz grudi. Stajala sam nasred dnevnog boravka, okružena mirisom svježe boje i novog namještaja, ali osjećala sam se kao uljez u vlastitom domu.
Sve je počelo prije dva tjedna, kad smo Emir i ja napokon uselili u naš stan u Sarajevu. Godinama smo štedjeli, odricali se putovanja, izlazaka, čak i one skupe kave na Baščaršiji. Sanjali smo o prostoru gdje će svaki kutak imati naš pečat. Emir je inzistirao da pozovemo njegovu mamu Almu da nam pomogne s uređenjem. “Znaš da ima oko za detalje, a i bit će joj drago da sudjeluje,” govorio je. Nisam bila oduševljena, ali nisam htjela kvariti veselje.
Prvi dani su bili kaotični, ali ispunjeni smijehom. Alma je donosila baklave i pričala kako je ona s Mujom birala zavjese prije trideset godina. Sve dok jednog jutra Emir nije morao hitno na službeni put u Zagreb, a ja sam morala ostati kod roditelja u Mostaru zbog bolesti mog oca. Stan smo ostavili zaključan, ali Alma je imala ključ – “za svaki slučaj”.
Vratili smo se nakon pet dana. Prvo što sam primijetila bio je miris lavande koji nisam voljela. Zastala sam na pragu dnevne sobe: police su bile drugačije, slike premještene, a moja omiljena vaza nestala. U spavaćoj sobi – šok. Kutija s pismima koje mi je tata pisao dok je bio na radu u Njemačkoj nije bila na svom mjestu. Pretražila sam cijeli stan, ali uzalud.
Emir je pokušavao smiriti situaciju: “Sigurno je samo premjestila stvari, znaš kakva je mama.” Ali ja sam znala – nešto nije u redu. Nazvala sam Almu.
“Alma, gdje su moja pisma? I vaza od bake?”
S druge strane tišina, pa uzdah: “Draga, to su stare stvari, samo skupljaju prašinu. Bacila sam ih da napravim mjesta za nove uspomene. Vjeruj mi, bit će ti lakše kad se riješiš prošlosti.”
Osjetila sam kako mi se suze slijevaju niz lice. “Kako si mogla? To su bile jedine uspomene na mog oca i baku!”
“Nisam mislila ništa loše,” branila se Alma. “Samo sam htjela pomoći da vaš dom bude uredan i moderan.”
Te večeri nisam mogla zaspati. Emir je šutio, gledao u plafon. “Možda si malo pretjerala s reakcijom,” rekao je tiho. “Znaš da mama voli kontrolu, ali nije htjela povrijediti tebe.”
“Nije stvar u stvarima, Emir! Stvar je u poštovanju! Ovo je naš dom, naše uspomene! Ako sad prešutim, što će biti sljedeće? Hoće li odlučivati gdje ćemo slaviti Bajram ili što ćemo jesti za večeru?”
Sutradan sam pozvala Almu na razgovor. Sjela je za stol kao da ništa nije bilo.
“Alma, žao mi je, ali ne mogu prihvatiti što si napravila. Ovo nije više tvoj dom – ovo je naš prostor i moramo postaviti granice. Molim te da odeš i da nam više ne dolaziš bez poziva.”
Pogledala me kao da sam joj zabola nož u srce. “Zar sam toliko loša? Samo sam htjela pomoći… Vi mladi ništa ne cijenite!”
Emir je šutio, gledao u pod. Osjetila sam kako mi se ruke tresu, ali nisam popustila.
Nakon što je otišla, kuća je bila tiha kao grob. Emir danima nije pričao sa mnom osim najnužnijeg. Njegova sestra Lejla mi je poslala poruku: “Zar nisi mogla biti malo blaža? Mama sad plače svaki dan.” Moja mama me tješila: “Nisi ti kriva što ljudi ne znaju granice.” Ali osjećala sam se usamljeno i krivo.
Prošlo je nekoliko tjedana. Emir i ja smo se udaljili; svaka sitnica postala je povod za svađu. Ponekad se pitam jesam li trebala prešutjeti zbog mira u kući ili sam napokon napravila ono što sam godinama željela – postavila granicu koju nitko prije nije imao hrabrosti povući.
Sad sjedim sama u dnevnom boravku i gledam praznu policu gdje su nekad stajala pisma mog oca. Pitam se: Je li ljubav prema obitelji opravdanje za prelazak tuđih granica? Jesam li bila preoštra ili napokon svoja? Što biste vi učinili na mom mjestu?