Između ljubavi i šutnje: Ispovijest jedne bake

“Opet si im dala čokoladu prije ručka?” – glas mi je zadrhtao dok sam gledala Mariju kako pruža Zosi komad Milke, dok Antek već trči po stanu s lizanjem u ruci. U tom trenutku, osjećala sam kako mi srce udara u grlu. Nisam željela biti ona dosadna svekrva, ali svaki put kad dođem, vidim iste scene: djeca skaču po kauču, igračke su razbacane posvuda, a Marija sjedi s mobitelom u ruci.

“Mama, molim te, pusti ih. Djeca su, neka se igraju,” odbrusila mi je tiho, ali odlučno. Osjetila sam kako mi obrazi gore od srama i ljutnje. Zar sam ja ta koja ne razumije današnje vrijeme? Ili sam samo staromodna?

Sjedila sam za stolom i gledala kroz prozor. Ulica je bila mokra od kiše, a u meni se skupljala oluja. Sjetila sam se svog djetinjstva u Sarajevu, gdje su pravila bila jasna: ručak je bio svetinja, a čokolada nagrada za dobro ponašanje. Moja mama, Rahima, nije dopuštala ni mrvice neposluha. Iako sam tada mislila da je prestroga, danas joj zahvaljujem na svemu što me naučila.

Ali vremena su se promijenila. Danas je sve nekako labavije. Djeca imaju više prava nego odrasli, a roditelji kao da se boje reći “ne”. Marija je dobra žena, voli moju djecu i mog sina Ivana, ali ponekad mi se čini da joj sve izmiče iz ruku.

Jednom sam pokušala razgovarati s Ivanom. “Sine, misliš li da bi trebali malo više paziti na pravila? Djeca su ti razmažena…”

Pogledao me umorno. “Mama, molim te, nemoj sad. Radim po cijele dane, Marija je s njima stalno. Ako im nekad popusti, nije smak svijeta.”

Osjetila sam kako me boli njegova ravnodušnost. Zar sam ja jedina koja vidi što se događa? Zar nitko ne brine o tome kakvi će ljudi postati Antek i Zosi?

Prošle subote došla sam ranije nego inače. Zatekla sam Zosu kako sjedi pred televizorom s tabletom u ruci, a Antek je vikao na Mariju jer mu nije htjela dati još jedan sladoled.

“Zoso, hajde da nacrtamo nešto zajedno,” predložila sam.

“Ne mogu sad, baka! Moram završiti level!” – ni ne pogleda me.

Srce mi se slomilo. Gdje su nestali oni dani kad su mi trčali u zagrljaj čim bih ušla? Kad smo zajedno slagali puzzle ili čitali bajke?

Navečer sam sjela s Marijom dok su djeca spavala. “Marija, mogu li ti nešto reći? Znam da nije lako biti roditelj danas, ali bojim se da djeca previše vremena provode pred ekranima i da im popuštaš više nego što bi trebala…”

Pogledala me umorno i tužno. “Znam što misliš. Ali znaš li koliko je teško biti sama s njima cijeli dan? Ivan radi do kasno, ja pokušavam sve stići – kuću, ručak, njih dvoje… Ponekad jednostavno nemam snage za borbu. Lakše mi je pustiti ih da gledaju crtiće nego slušati svađu satima.”

Osjetila sam krivnju što nisam više uz nju. Možda sam previše sudila, a premalo pomagala.

Ali opet… Zar nije moja dužnost kao bake reći kad nešto nije dobro? Zar nije ljubav i to kad upozoriš na greške?

Sljedećih dana nisam mogla spavati. Razmišljala sam o svemu: o svojoj Rahimi i njenoj strogoći, o Mariji i njenoj iscrpljenosti, o Ivanu koji bježi od problema u posao… I o Anti i Zosi koji rastu u svijetu bez granica.

Jednog dana odlučila sam otići do prijateljice Ljiljane na kavu. Ona ima troje unučadi i uvijek ima savjet viška.

“Draga moja,” rekla mi je dok smo pile kavu na balkonu s pogledom na Trebević, “sve ti je to isto svugdje. Mi smo rasle u jednom svijetu, oni žive u drugom. Ako previše pritišćeš, udaljit ćeš ih od sebe. Ako šutiš – patiš u sebi. Moraš naći sredinu. Pomozi koliko možeš, ali pusti ih da sami nauče na svojim greškama.”

Te riječi su mi odzvanjale u glavi dok sam idući put ulazila u stan svog sina. Ovaj put nisam prigovarala zbog čokolade ili nereda. Umjesto toga, ponudila sam Mariji da odvede djecu u park dok ona malo odmori.

U parku smo Antek i Zosi trčali za golubovima i smijali se kao nekad. Pričali smo o školi, prijateljima i njihovim snovima. Osjetila sam da ih još uvijek mogu usmjeriti – ali ne kroz kritiku, već kroz ljubav i primjer.

Kad smo se vratili kući, Marija me zagrlila: “Hvala ti što si ih izvela. Trebalo mi je malo mira.”

Tada sam shvatila – možda ne mogu promijeniti način na koji ih odgajaju, ali mogu biti tu za njih kad zatreba.

Ipak, još uvijek me muči pitanje: Jesam li pogriješila što sam šutjela? Ili bih trebala glasnije reći što mislim? Gdje je granica između brige i miješanja? Što biste vi učinili na mom mjestu?