Između Dvoje Ognja: Kako Su Moja Majka i Bivši Suprug Postali Saveznici Protiv Mene

“Ivana, opet kasniš! Ana je već trebala biti kod mene!” vikao je Dario dok sam izlazila iz auta, držeći Aninu torbu i pokušavajući sakriti suze iza sunčanih naočala. “Mama, nemoj se svađati s tatom,” šaptala je Ana, stežući me za ruku. Srce mi se slamalo svaki put kad bi njezine smeđe oči tražile sigurnost u mom pogledu.

Nisam ni stigla odgovoriti Dariju, a već sam čula poznati zvuk poruke na mobitelu. “Ivana, nisi opet dala Ani kapu! Znaš da je vani hladno!” – poruka od mame. U tom trenutku, osjećala sam se kao da sam sama protiv cijelog svijeta. Moj bivši muž i moja vlastita majka – dvije osobe koje su se godinama jedva podnosile – sada su pronašle zajednički jezik: kritizirati mene kao majku.

Sve je počelo prije godinu dana, kad sam se napokon odlučila razvesti od Darija. Godinama smo se svađali zbog sitnica, ali najgore su bile one tihe večeri kad bi napetost visjela u zraku poput guste magle. Mama je uvijek govorila: “Ivana, brak je svetinja. Trpi, radi zbog Ane.” Ali nisam više mogla. Nisam željela da Ana odrasta u kući punoj tišine i neizgovorenih riječi.

Nakon razvoda, mislila sam da će barem mama biti na mojoj strani. Ali ubrzo sam shvatila da je ona pronašla novog saveznika u Dariju. Počeli su se čuti, dogovarati oko Ane, razmjenjivati poruke o tome što bih ja trebala raditi bolje. “Ivana, Dario kaže da Ana nije pojela ručak kod tebe. Znaš da dijete mora jesti!” ili “Zašto Ana nema dovoljno toplu jaknu? Dario je zabrinut.”

Jedne večeri, dok sam pokušavala uspavati Anu, mama je došla bez najave. “Ivana, moramo razgovarati,” rekla je ozbiljno. Sjela je na rub kreveta i pogledala me onim pogledom koji ne trpi prigovor. “Dario i ja smo razgovarali. Mislim da bi bilo bolje da Ana više vremena provodi kod njega. On ima stabilniji posao, a ti si stalno pod stresom.” Osjetila sam kako mi krv navire u lice. “Mama, kako možeš to reći? Ja sam njezina majka!”

Ana je tiho plakala pod jastukom. “Ne želim kod tate svaki vikend…” šaptala je. Ali mama ju je samo pogladila po kosi: “Zlato, tata te voli i želi ti najbolje.”

Nisam znala što me više boli – izdaja vlastite majke ili osjećaj da gubim dijete. Počela sam sumnjati u sebe. Svaka njihova kritika bila je poput igle u srcu. Na poslu sam bila rastresena, prijatelji su primijetili da sam povučena. “Ivana, moraš se izboriti za sebe,” govorila mi je kolegica Mirela dok smo pile kavu na pauzi. “Ali kako? Kad su svi protiv mene?”

Jednog dana, dok sam čekala Anu ispred škole, prišla mi je učiteljica Sanja. “Ivana, Ana mi je rekla da se boji ići kod tate jer misli da će tebe povrijediti ako to kaže naglas.” Osjetila sam knedlu u grlu. “Sanja, što da radim? Svi misle da nisam dovoljno dobra majka.” Učiteljica me pogledala s toplinom: “Ana treba tebe – tvoju ljubav i sigurnost. Ne dopusti da te drugi uvjere u suprotno.”

Te riječi su mi dale snagu koju nisam imala mjesecima. Te večeri sam sjela s mamom za kuhinjski stol. “Mama, prestani razgovarati s Darijem o meni iza mojih leđa. Ako imaš nešto za reći, reci meni u lice.” Mama je šutjela nekoliko trenutaka pa uzdahnula: “Ivana, samo želim najbolje za Anu.”

“I ja isto! Ali ne možeš mi stalno podrezivati krila i očekivati da ću letjeti!”

Sutradan sam nazvala Darija. “Dario, moramo postaviti granice. Ana nije predmet oko kojeg ćete ti i moja mama voditi rat protiv mene. Ako imaš problem s mojim odgojem, reci meni direktno.” S druge strane linije bio je muk.

Nije bilo lako. Svaki dan bio je nova borba – s vlastitim nesigurnostima, s mamom koja nije znala pustiti kontrolu, s bivšim mužem koji je uživao u novostečenoj podršci moje majke.

Ali počela sam graditi male pobjede. Više nisam dopuštala da me njihove riječi slamaju. Počela sam više slušati Anu, provoditi vrijeme s njom bez osjećaja krivnje ili straha od osude.

Jednog popodneva Ana me zagrlila i šapnula: “Mama, volim kad smo same ti i ja.” Tada sam znala da radim nešto dobro.

I dalje nije lako. Mama još uvijek ponekad šalje poruke Dariju iza mojih leđa, a on još uvijek zna biti pasivno-agresivan kad dođe po Anu. Ali sada imam svoj glas.

Ponekad se pitam – koliko nas ima koje su zarobljene između tuđih očekivanja i vlastitih osjećaja? Koliko nas se boji reći: dosta je? Možemo li ikada biti dovoljno dobre majke u očima onih koji nas najviše vole – ili nas najviše povrijede?