Između Dviju Kuća: Moj Muž, Njegova Majka i Ja
“Opet si na njezinoj strani, Dario! Zar ti je toliko teško reći joj da smo odrasli ljudi?” viknula sam kroz suze, dok je on stajao na pragu dnevne sobe, pogleda prikovanog za pod. Njegova majka, gospođa Marija, sjedila je za stolom s onim svojim poznatim izrazom lica – mješavinom zabrinutosti i prikrivene zlobe.
“Ivana, molim te, ne pred njom…” šapnuo je Dario, ali ja više nisam mogla šutjeti. Bilo je to treći put ovaj tjedan da sam ga molila da razgovara s majkom o našem preseljenju. Već dvije godine živimo u njezinom stanu u Novom Zagrebu, iako smo imali planove za vlastiti život. Naša štednja za stan polako nestaje na sitnice koje njegova majka smatra ‘potrebnima’, a ja se osjećam kao gost u vlastitom braku.
Sjećam se dana kad smo se vjenčali. Moja mama, Jasna, plakala je od sreće, a tata je stisnuo Dariju ruku i rekao: “Čuvaj mi kćer.” Tada sam vjerovala da će Dario biti moj oslonac. Ali već prve večeri nakon svadbe, kad smo stigli kod njegove majke, ona je rekla: “Evo, sad ste moji. Sve ćemo zajedno!” Nisam tada znala koliko će to ‘zajedno’ postati teret.
Prvih mjeseci trudila sam se biti dobra snaha. Kuhala sam, čistila, slušala njezine savjete o svemu – od pranja prozora do odabira posteljine. Ali svaki moj pokušaj da uvedem nešto svoje završio bi njezinim tihim uzdahom ili rečenicom: “Mi to ovdje ne radimo tako.” Dario bi samo slegnuo ramenima: “Znaš kakva je mama. Pusti, proći će.”
Ali nije prošlo. Postalo je gore.
Jedne večeri, dok sam sjedila na balkonu i gledala svjetla grada, došla je Marija s tanjurom kolača. “Ivana, znaš… Dario je uvijek bio osjetljiv. Ne voli promjene. Nemoj ga tjerati na nešto što ne želi.” Osjetila sam kako mi se grlo steže. “Ali zar nije normalno da želimo svoj dom?” pitala sam tiho. Samo je slegnula ramenima i vratila se unutra.
Sutradan sam pokušala razgovarati s Dariom. “Dario, molim te, hajde da ozbiljno razmislimo o preseljenju. Imam osjećaj da ovdje nikad neću biti svoja.” Pogledao me kao dijete koje ne zna riješiti zadatak iz matematike. “Ivana, znaš da mama ne može sama. A i stanovi su skupi… Možda još malo pričekamo?”
“Koliko još? Godinu? Pet? Cijeli život?”
Počela sam izbjegavati zajedničke večere. Vikende sam provodila kod svojih roditelja u Samoboru, gdje sam mogla disati punim plućima. Mama me gledala s tugom: “Znaš, Ivana, ljubav nije samo čekanje da se netko promijeni. Moraš znati što želiš.”
Ali što ako ono što želim nije moguće?
Jedne subote, dok sam pakirala torbu za još jedan bijeg iz stana, Marija je ušla bez kucanja. “Znaš li ti koliko sam ja žrtvovala za ovog sina? Sve sam mu dala! A sad ti hoćeš da on mene ostavi?” Pogledala me s prezirom koji me zabolio do srži. “Ne želim da vas razdvojim. Samo želim svoj život s njim!” odgovorila sam drhteći.
Te večeri Dario nije došao kući do kasno. Kad je napokon stigao, sjela sam nasuprot njega i rekla: “Dario, biraj – ili ćemo zajedno graditi naš život ili ću ja otići.”
Dugo je šutio. “Ne mogu ostaviti mamu samu… Ali ne želim ni da ti odeš.” Suze su mu klizile niz lice prvi put otkad ga znam.
Tjedni su prolazili u istoj agoniji. Svaki pokušaj razgovora završavao bi svađom ili šutnjom. Počela sam gubiti vjeru u nas. Prijateljice su mi govorile: “Ivana, nisi ti kriva što on nema hrabrosti.” Ali ja sam se osjećala kao gubitnica.
Jednog jutra probudila sam se i shvatila da više ne mogu čekati da netko drugi odluči o mojoj sreći. Spakirala sam najvažnije stvari i otišla kod roditelja.
Dario me zvao svaki dan. “Vrati se, molim te! Mama obećava da će se promijeniti!” Ali nisam više vjerovala u obećanja.
Prošlo je šest mjeseci otkako sam otišla. Još uvijek ga volim, ali više volim sebe nego što volim iluziju zajedništva.
Ponekad se pitam – koliko žena oko mene živi isti život? Koliko nas čeka da naši muževi odrastu? Jesmo li mi krive što tražimo svoje mjesto pod suncem ili su oni krivi što ga ne znaju stvoriti za nas?