Između dvije vatre: Kako sam pronašla mir u vjeri usred obiteljskih oluja

“Opet si zaboravila posoliti juhu, Ivana. Kod nas se to ne radi tako!” glas svekrve, gospođe Milene, odjeknuo je kuhinjom baš kao i svakog nedjeljnog ručka. Pogledala sam Darija, očekujući barem treptaj podrške, ali on je samo slegnuo ramenima i nastavio rezati meso. U tom trenutku, osjećala sam se kao da stojim na rubu provalije – između žene koja mi je dala muža i muškarca kojeg volim, a koji nikada nije znao stati na moju stranu.

Nisam odrasla u tradicionalnoj bosanskoj ili hrvatskoj obitelji gdje su svekrve glavne u kući. Moja mama, Jasna, uvijek je govorila: “Ivana, budi svoja. Ne daj da te iko gazi.” Ali kad sam se udala za Darija i preselila u njegovu kuću u predgrađu Sarajeva, osjećala sam se kao gost koji nikad ne smije zaboraviti pravila domaćina. Milena je bila žena čvrste ruke, udovica koja je život posvetila sinu. “Dario je moj ponos,” često bi govorila, a ja bih se pitala gdje sam ja u toj priči.

Prvi mjeseci braka bili su puni sitnih nesporazuma. “Zašto ne pereš veš na ruke? Mašina ne opere dobro!” ili “Kod nas se ne jede kasno navečer!” Svaka moja navika bila je pod povećalom. Dario bi navečer ležao pored mene, gledao TV i šutio. Jednom sam skupila hrabrost i pitala ga: “Zar ti ne vidiš kako mi je?” Samo je tiho rekao: “Znaš kakva je mama. Neće se promijeniti.”

Počela sam gubiti sebe. Nisam više znala što volim jesti, kako volim piti kavu, ni što me raduje. Svaki dan bio je borba između želje da ugodim Mileni i potrebe da ostanem svoja. Najgore su bile nedjelje – dani kad bi cijela familija dolazila na ručak, a ja bih osjećala svaki pogled na sebi kao težak kamen.

Jednog dana, nakon još jedne prepirke oko načina slaganja posteljine, otišla sam u svoju sobu i zaplakala. Nisam znala kome se obratiti. Mama je bila daleko, prijateljice su imale svoje živote. U očaju sam uzela stari molitvenik koji mi je baka ostavila prije smrti. Nikad nisam bila pretjerano pobožna, ali te večeri sam kleknula kraj kreveta i šaptala: “Bože, daj mi snage da izdržim ili mi pokaži put kako dalje.”

Nisam odmah osjetila olakšanje, ali sljedećih dana počela sam svako jutro moliti. Molitva mi je postala utočište – trenutak kad mogu biti iskrena prema sebi i Bogu. Počela sam primjećivati sitnice: Milena je svako jutro ustajala prva i kuhala kavu za sve nas; Dario je znao ostaviti poruku na stolu: “Ne brini za večeru, ja ću danas kuhati.” Počela sam gledati njih dvoje drugim očima – ne kao neprijatelje, već kao ljude sa svojim strahovima i navikama.

Jednog popodneva, dok smo Milena i ja zajedno čistile grah za ručak, skupila sam hrabrost i rekla: “Znam da ti nije lako što više nisi glavna u kući. I meni nije lako što nisam kod svoje mame. Možemo li pokušati biti tim?” Pogledala me iznenađeno, a onda su joj oči zasuzile. “Ivana, ja samo želim najbolje za Darija… Bojim se da će me zaboraviti kad ima tebe.” Prvi put sam shvatila da iza njezine strogoće stoji strah.

Od tog dana stvari su se polako mijenjale. Nije bilo lako – stare navike teško umiru – ali počele smo razgovarati iskreno. Dario je primijetio promjenu i jedne večeri mi rekao: “Hvala ti što si pokušala razumjeti mamu. Znam da nije lako.” Prvi put nakon dugo vremena osjetila sam poštovanje u njegovom glasu.

Naučila sam da vjera nije samo odlazak u crkvu ili džamiju, već snaga da oprostiš i sebi i drugima. Molitva mi je dala mir koji nisam mogla pronaći ni u jednom razgovoru s prijateljicama ni u savjetima s interneta.

Danas živimo pod istim krovom, ali više ne osjećam teret na prsima. Milena me ponekad pita za savjet oko kuhanja ili zamoli da zajedno odemo na pijacu. Dario češće razgovara sa mnom o svemu – čak i o stvarima koje ga muče na poslu.

Ponekad se pitam: Da nisam pronašla snagu u vjeri i molitvi, bih li ikada uspjela izgraditi ovaj mir? Koliko nas živi u tihoj patnji jer ne znamo kako razgovarati jedni s drugima? Možda će netko prepoznati sebe u mojoj priči – i pronaći hrabrost da napravi prvi korak.