Između dvije vatre: Kako sam preživjela rat između majke i svekrve

“Ne, Amra, nema šanse da dozvolim da tvoja svekrva bira muziku! To je NAŠA svadba!” vikala je mama dok je stajala nasred dnevnog boravka, stegnutih šaka i crvenih obraza. U isto vrijeme, s druge strane stana, kroz mobitel je dopirala svekrvina oštra rečenica: “Amra, reci svojoj majci da ne dolazi u obzir da se peče janjetina! Kod nas se zna red!”

Stajala sam između dvije vatre, osjećajući kako mi srce lupa kao da će iskočiti iz grudi. Nisam znala kome prije udovoljiti, a svaki pokušaj pomirenja završavao je još većom svađom. Emir, moj zaručnik, samo bi slegnuo ramenima: “Pusti ih, proći će ih…” Ali nije prolazilo. Svaki dan bio je nova bitka.

Sve je počelo čim smo objavili zaruke. Mama, Jasna, odmah je počela planirati: “Amra, mi ćemo to napraviti kako treba! Znaš da kod nas nema improvizacije.” Svekrva, Senada, nije zaostajala: “Kod nas u Bosni svadbe su drugačije. Ne možeš ti to tako, snaho!” Emir i ja smo sjedili za stolom i gledali kako se naši roditelji pretvaraju u generale na ratnom polju.

Prva velika svađa izbila je oko gostiju. Mama je inzistirala da pozovemo cijelu rodbinu iz Dalmacije, dok je Senada tvrdila da bez njenih prijateljica iz Sarajeva nema veselja. “Ali, mama, sala prima samo 120 ljudi!” pokušala sam objasniti. “Neka stoje vani ako treba!” odbrusila je Jasna. Emir je pokušao biti diplomat: “Možda da napravimo dva slavlja?” Ali obje su ga pogledale kao da je predložio izdaju.

Nakon toga došao je red na muziku. Jasna je htjela klapu i Olivera Dragojevića, Senada narodnjake i sevdalinke. “Neću da mi pjevaju o moru kad smo mi s planine!” urlala je Senada preko telefona. “A ja neću da mi pjevaju o ćevapima na mojoj svadbi!” uzvratila je Jasna. Ja sam sjedila između njih, osjećajući se kao dijete koje mora birati između roditelja u razvodu.

Jedne večeri, dok sam plakala u kupaonici, tata me tiho pokucao na vrata. “Amra, znaš da te volimo. Ali moraš reći što ti želiš. Ovo nije njihova svadba.” Pogledala sam ga kroz suze: “Ali tata, bojim se da ću ih povrijediti…” Samo me zagrlio: “Nekad moraš birati sebe.”

Sljedeći dan skupila sam hrabrost i pozvala Emira na kavu. Sjeli smo u mali kafić kod Miljacke i gledali kako ljudi prolaze. “Emire, ne mogu više ovako. Osjećam se kao da gubim sebe…” On me pogledao ozbiljno: “Znam. I meni je teško. Ali ako sad ne postavimo granice, nikad nećemo imati mir.”

Dogovorili smo se da ćemo zajedno razgovarati s obje mame. Prvo smo otišli kod moje mame. Sjela sam nasuprot nje i duboko udahnula: “Mama, volim te i zahvalna sam ti na svemu što radiš. Ali ovo je NAŠA svadba. Molim te da poštuješ naše odluke.” Jasna je šutjela nekoliko trenutaka, a onda su joj oči zasuzile: “Samo želim najbolje za tebe… Bojim se da ćeš se izgubiti u toj drugoj porodici.” Zagrlila sam je: “Neću, mama. Ali moram biti svoja.”

Kod Senade je bilo još teže. Sjela sam pored nje na kauč i drhtavim glasom rekla: “Senada, znam koliko vam znači tradicija. Ali želim da i moja porodica bude dio toga. Molim vas da pokušamo zajedno.” Pogledala me strogo, a onda neočekivano popustila: “Dobro, snaho… Samo nemoj zaboraviti ko si i odakle dolaziš.”

Mislila sam da će nakon toga sve biti lakše, ali napetost nije nestala. Svaka sitnica bila je povod za novu prepirku – boja cvijeća, raspored sjedenja, pa čak i izbor kolača. Jedne večeri Emir i ja smo sjedili na podu stana okruženi papirima i popisima gostiju. Pogledali smo se i počeli se smijati kroz suze: “Hoćemo li mi ikad doći do oltara?”

Dan vjenčanja došao je brže nego što smo očekivali. Dok sam stajala pred ogledalom u bijeloj haljini, mama mi je prišla i tiho rekla: “Ponosna sam na tebe.” U crkvi sam vidjela Senadu kako briše suze dok me gledala kao svoju kćerku.

Na kraju dana shvatila sam da su obje žene samo željele biti dio mog života na svoj način – jedna kroz kontrolu, druga kroz tradiciju. Naučila sam reći NE i izabrati ono što je najbolje za mene i Emira.

Danas kad gledam slike sa svadbe, vidim osmijehe i suze – ali najviše vidim sebe kako stojim čvrsto između dvije obitelji koje su me oblikovale.

Ponekad se pitam: Je li moguće ikada potpuno zadovoljiti obje strane? Ili moramo naučiti birati sebe – čak i kad to znači razočarati one koje najviše volimo?