Između dvije vatre: Kad muž ne može reći majci da ne možemo imati djecu
“Ivana, kad ćeš nam napokon podariti unuče?” Svekrvina rečenica zareže kroz zrak kao nož, dok sjedim za stolom u njezinoj maloj kuhinji u Novom Zagrebu. Dario, moj muž, spušta pogled u tanjur sarme, praveći se da nije čuo. Osjetim kako mi ruke drhte ispod stola, a srce lupa kao da će iskočiti iz grudi. Već treći put ovog mjeseca dolazimo kod njegove mame na ručak, i svaki put ista priča.
“Ma, mama, pusti sad to…” promrmlja Dario, ali njezin pogled ostaje prikovan za mene. “Ivana, znaš li koliko bih voljela držati unuče u naručju? Svi moji prijatelji već imaju… Samo vi još ništa.”
Osjećam kako me suze peku iza kapaka, ali gutam knedlu i pokušavam se nasmiješiti. “Bit će, teta Marija, kad Bog da…”
Ali Bog već četiri godine ne daje ništa. Prošli smo sve: pretrage, lijekove, čak i dvije inseminacije. Liječnici su rekli: “Idiopatska neplodnost.” Nitko ne zna zašto ne ide. Dario je uvijek bio uz mene na pregledima, ali kad treba pričati s majkom – nestane. Kao da je problem samo moj.
Navečer, kad se vratimo kući u naš mali stan na Trešnjevci, eksplodiram. “Dario! Koliko još misliš šutjeti? Koliko puta ću ja biti ta koja laže tvojoj mami? Zar ti nije jasno koliko me to boli?”
On sjedi na rubu kreveta, pogleda prikovanog za pod. “Znam, Ivana… Ali ona to neće razumjeti. Znaš kakva je. Samo bi plakala i krivila tebe ili mene… Ne mogu joj to reći.”
“Ali ja više ne mogu!” vičem kroz suze. “Osjećam se kao da sam sama u svemu ovome! Tvoja mama misli da sam ja kriva! Da nešto nije u redu sa mnom! A ti šutiš!”
Dario ustaje i pokušava me zagrliti, ali ja ga odgurujem. “Znaš li kako je kad te žena pogleda kao da si manje vrijedna jer nemaš dijete? Znaš li kako je kad ti kolegice na poslu pričaju o dječjim rođendanima, a ti samo šutiš?”
On šuti. U toj tišini osjećam se kao da nestajem.
Sljedećih dana izbjegavam Marijine pozive. Dario odlazi sam kod nje na ručak, a ja ostajem doma pod izgovorom glavobolje. Jedne večeri dolazi ranije kući i sjeda kraj mene na kauč.
“Ivana… Mama je pitala gdje si. Rekao sam joj da si umorna od posla. Ali… Znam da ovo ne može ovako dalje. Možda bih ipak trebao razgovarati s njom.”
Pogledam ga kroz suze. “Molim te, Dario. Ne mogu više sama nositi ovaj teret. Ako me voliš, budi uz mene i pred svojom mamom.”
Dogovaramo se da ćemo zajedno otići kod Marije i reći joj istinu. Noć prije ne spavam – vrtim u glavi sve moguće scenarije: njezin plač, optužbe, možda čak i prekid odnosa.
U subotu popodne sjedimo za stolom kod Marije. Ona donosi kolače i kavu, smiješi se kao uvijek.
Dario uzima njezinu ruku. “Mama… Moramo ti nešto reći.” Glas mu drhti.
Marija ga gleda zbunjeno. “Što je bilo, sine?”
“Ivana i ja… Pokušavamo godinama imati dijete. Bili smo kod doktora, radili sve što su nam rekli… Ali ne ide. Ne znamo zašto. Nije do Ivane, nije do mene – jednostavno ne ide.”
Tišina pada na stol kao težak pokrivač. Marija gleda prvo njega, pa mene. Oči joj se pune suzama.
“Zašto mi to niste ranije rekli?” prošapće.
“Nismo znali kako… Bojali smo se tvoje reakcije,” kažem tiho.
Marija ustaje i prilazi mi. Prvi put me zagrli iskreno, bez rezerve.
“Oprosti mi, dijete moje… Nisam znala koliko vas boli. Samo sam željela biti baka… Nisam htjela povrijediti tebe ni Darija.”
Plakale smo obje dugo toga dana. Dario nas je gledao zbunjeno, ali i olakšano.
Nakon toga sve se promijenilo – Marija više nikad nije spomenula unuče, a ja sam napokon mogla disati punim plućima.
Ali još uvijek me proganja pitanje: Zašto žene uvijek moraju biti te koje nose teret tuđih očekivanja? Zar nije vrijeme da muškarci preuzmu odgovornost za svoje riječi i osjećaje pred vlastitom obitelji?
Što vi mislite – tko bi trebao prvi progovoriti o ovakvim stvarima: žena ili muškarac?