Između Dvije Majke: Srce Rastrgano Između Dužnosti i Ljubavi

“Ne možeš ti tako s djetetom!” viknula je moja majka, dok je svekrva, s druge strane kuhinje, stisnutih usana promatrala svaku moju kretnju. U rukama sam držala malenog Ivana, koji je plakao već satima, a ja sam osjećala kako mi srce puca pod teretom njihovih pogleda. Damir je sjedio za stolom, šutio i gledao u pod, kao da ga se sve to ne tiče.

“Pusti dijete da malo plače, neće mu ništa biti! Tako sam ja s tobom radila, pa vidi kako si ispala!” nastavila je mama, dok je svekrva odmahivala glavom. “Kod nas u Bosni, dijete se ne ostavlja ni sekunde samo. To nije dobro.”

Osjećala sam se kao da stojim na rubu provalije. Svaka njihova riječ bila je kamen u mom ruksaku krivnje. Nisam znala kome da udovoljim – svojoj majci koja me odgajala sama, ili svekrvi koja je uvijek imala nešto za prigovoriti. Damir je bio sve udaljeniji, a ja sam se osjećala kao da nestajem.

Noćima nisam spavala. Ivan bi plakao, ja bih ga nosila po stanu, a Damir bi se okretao na drugu stranu kreveta. Jedne večeri, kad sam mislila da više ne mogu izdržati, sjela sam na pod kupaonice i pustila suze da teku. Sjetila sam se dana kad smo Damir i ja prvi put došli u Zagreb iz Tuzle – puni snova, uvjereni da ćemo ovdje pronaći bolji život. Ali Zagreb nas nije dočekao raširenih ruku. Stan smo jedva plaćali, Damir je radio na građevini za minimalac, a ja sam nakon poroda ostala bez posla.

“Zašto si tako nervozna?” pitao me Damir jedne večeri dok sam presvlačila Ivana.

“Možda zato što mi svi govore što da radim! Možda zato što nemamo novaca ni za pelene! Možda zato što ti više ni ne razgovaraš sa mnom!” izletjelo mi je prije nego što sam stigla razmisliti.

Damir je šutio. Otišao je iz sobe i zalupio vratima. Ivan je počeo još jače plakati. Osjetila sam kako mi se tijelo trese od nemoći.

Sljedećih dana situacija se samo pogoršavala. Mama bi dolazila svaki drugi dan s vrećicama hrane i savjetima koje nisam tražila. Svekrva bi zvala iz Zenice i pitala zašto Ivan još uvijek nema zube i zašto ga ne vodimo češće van. Damir je sve više vremena provodio vani, govoreći da mora “razbistriti glavu”.

Jednog jutra, dok sam hranila Ivana, mama je sjela nasuprot mene i tiho rekla: “Znaš, nisi ti morala birati baš njega. Mogla si naći nekog iz Zagreba, nekog tko ima stan i posao.”

Osjetila sam kako mi krv vrije u žilama. “Mama, volim ga! I on voli mene! Samo… samo nam je teško sada.”

“Ljubav ne plaća račune,” odvratila je hladno.

Te večeri, kad su svi zaspali, sjela sam za kuhinjski stol i gledala u praznu šalicu kave. Pitala sam se gdje sam pogriješila. Jesam li trebala poslušati mamu? Jesam li trebala biti bolja snaha? Jesam li uopće dobra majka?

Sutradan sam odlučila razgovarati s Damirom. Sjeli smo na klupu ispred zgrade dok je Ivan spavao u kolicima.

“Damire, ne mogu više ovako. Osjećam se kao da me svi vuku na svoju stranu. Tvoja mama, moja mama… Ti si stalno odsutan. Ja… ja više ne znam tko sam.”

Damir je dugo šutio pa rekao: “Znam da ti nije lako. Ni meni nije. Ali ne znam kako da ti pomognem kad ni sebi ne mogu pomoći.”

Počela sam plakati. Prvi put nakon dugo vremena osjetila sam da nisam sama u toj boli.

Nekoliko dana kasnije, svekrva je došla iz Zenice “da vidi unuka”. U stanu napetost – mama sjedi u dnevnoj sobi, svekrva u kuhinji, a ja između njih kao most koji puca pod težinom.

“Jesi li mu dala čaj od kamilice? Kod nas to svi rade,” pita svekrva.

“Ne treba mu čaj! Samo ga zbunjuješ!” ubacuje se mama.

“Dosta!” viknula sam iznenada, glasom koji nisam prepoznala kao svoj. “Dosta više! Ovo je moje dijete! Ja odlučujem! Hvala vam na savjetima, ali sad ću raditi po svom!”

Tišina. Svekrva me gledala kao da sam poludjela. Mama je ustala i otišla iz stana bez riječi.

Te noći nisam mogla spavati od grižnje savjesti, ali prvi put nakon dugo vremena osjećala sam olakšanje. Sljedećih dana bilo je teško – mama mi nije odgovarala na poruke, svekrva se uvrijedila i vratila u Zenicu ranije nego što je planirala.

Ali Ivan je bio mirniji. Damir i ja smo počeli razgovarati – o sitnicama, o budućnosti, o tome kako ćemo zajedno preživjeti ovaj kaos.

Naučila sam da ne mogu biti sve svima. Da moram pronaći svoj glas čak i kad svi drugi viču. Da ljubav nije dovoljna ako nema poštovanja i podrške.

Ponekad se pitam: Jesam li pogriješila što sam viknula? Jesam li sebična ako biram sebe i svoju obitelj ispred tuđih očekivanja? Možda vi znate odgovor bolje od mene.