Između dvije majke: Bitka za razumijevanje

“Zar si stvarno odlučila nju staviti ispred mene?” Majčin glas je drhtao, a oči su joj bile pune suza i bijesa. Stajala sam nasred kuhinje, s mobitelom u ruci, osjećajući kako mi srce lupa kao da će iskočiti iz grudi. Nije mi bilo prvi put da se svađamo, ali ovaj put je bilo drugačije. Ovaj put sam znala da će riječi ostaviti ožiljke.

Sve je počelo prije mjesec dana, kad je svekrva, gospođa Ljiljana, završila u bolnici zbog moždanog udara. Suad, moj muž, bio je potpuno izgubljen. Njegov otac je umro prije nekoliko godina, a brat mu živi u Njemačkoj. “Ivana, ne znam šta da radim… Mama ne može sama ni do WC-a,” rekao mi je jedne večeri dok smo sjedili za stolom. Pogledala sam ga i znala – nema druge, moramo je uzeti k sebi.

Moja mama, Marija, nije bila oduševljena tom idejom. “Ivana, imaš dvoje male djece, posao, muža… Sad još i nju? Zar ti nije dosta?” govorila je svaki put kad bi došla na kavu. Ali nisam mogla okrenuti leđa ženi koja je cijeli život bila dobra prema meni. Svekrva me uvijek gledala kao kćerku koju nikad nije imala.

Prvi tjedni su bili pakao. Ljiljana je plakala noćima, zvala svog pokojnog muža, a ja sam joj mijenjala pelene i pokušavala je nahraniti. Djeca su bila zbunjena – Matej (7) i Lana (4) nisu razumjeli zašto baka stalno spava u dnevnom boravku i zašto mama više nema vremena za igru. Suad je pomagao koliko je mogao, ali posao mu nije dopuštao da bude kod kuće više od nekoliko sati dnevno.

Jednog popodneva, dok sam pokušavala nahraniti Ljiljanu juhom, zazvonio je mobitel. Bila je to mama. “Ivana, nisi me posjetila već tjedan dana! Zar sam ti toliko malo važna?” pitala je s gorčinom u glasu. “Mama, znaš da imam pune ruke posla… Svekrva ne može sama ništa…” pokušala sam objasniti. “A ja mogu? Ja sam zdrava pa me možeš zaboraviti? Znaš li koliko mi fališ?”

Nisam znala što reći. Osjećala sam se kao da me netko gura prema provaliji – s jedne strane dužnost prema muževoj majci, s druge strane ljubav prema vlastitoj mami. Navečer sam plakala u kupaonici, tiho da me nitko ne čuje.

Suad je primijetio da nešto nije u redu. “Ivana, ne možeš sve sama. Zovi brata ili sestru da ti pomognu oko mame. Možda da Ljiljanu smjestimo u dom?” Pogledala sam ga s nevjericom. “Znaš da ona to ne bi preživjela. A mama… Ona nikad neće razumjeti. Za nju sam uvijek njeno dijete koje mora biti uz nju.”

Sljedeći dan mama je došla nenajavljeno. Sjela je za stol i gledala me kako hranim Ljiljanu. “Znaš li ti koliko si se promijenila? Otkad si se udala, kao da više nisi moja Ivana.” Osjetila sam kako mi suze naviru na oči. “Mama, molim te… Ne govori tako. Znaš da te volim.”

“Ali mene nemaš vremena ni nazvati! A za nju imaš cijeli dan!” viknula je i ustala naglo, prevrćući stolicu. Djeca su se uplašila i pobjegla u sobu.

Nakon što je otišla, ostala sam sjediti na podu kuhinje, držeći glavu u rukama. Suad me zagrlio: “Ne možeš biti svima sve. Moraš misliti i na sebe.” Ali kako? Kako izabrati između dvije žene koje su mi dale sve?

Tijekom sljedećih tjedana pokušavala sam uspostaviti ravnotežu – jednom tjedno bih otišla kod mame na ručak, ali svaki put kad bih bila tamo osjećala bih grižnju savjesti što nisam uz Ljiljanu. Kad bih bila kod kuće, osjećala bih se krivom što nisam uz mamu.

Jedne večeri Matej me pitao: “Mama, zašto si tužna?” Nisam znala što reći sedmogodišnjaku koji vidi više nego što mislim. “Mama ima puno briga, zlato moje.”

Svekrva se polako oporavljala, ali mama nije popuštala. Na obiteljskom ručku kod nje došlo je do kulminacije. “Ivana, kad ćeš napokon shvatiti da si ti moja kćerka? Da ja imam pravo na tebe više nego ona?”

Suad je šutio, ali vidjela sam mu suze u očima. “Gospođo Marija,” rekao je tiho, “Ivana voli vas i svoju djecu i mene i moju mamu. Ali ona nije stroj. Dajte joj malo mira.” Mama ga je pogledala kao da ga prvi put vidi.

Nakon tog ručka danima nisam spavala. Razmišljala sam o svemu – o tome kako su žene u našim krajevima uvijek bile te koje nose teret obitelji na leđima; kako se od nas očekuje da budemo sve: majke, kćeri, supruge, njegovateljice… A tko nas pita kako smo?

Jednog jutra skupila sam hrabrost i otišla kod mame sama. Sjela sam nasuprot nje i rekla: “Mama, volim te najviše na svijetu. Ali moram pomoći i Suadu i njegovoj mami. Ako ti treba pomoć ili društvo – tu sam uvijek za tebe. Ali ne mogu birati između vas dvije.” Mama je dugo šutjela pa tiho rekla: “Samo se bojim da te ne izgubim.”

Zagrlile smo se prvi put nakon dugo vremena.

Danas još uvijek balansiram između dvije obitelji – ali sada znam da ne moram birati stranu ako otvoreno govorim o svojim osjećajima.

Pitam vas: Jeste li ikada morali birati između dvije osobe koje volite? Kako ste pronašli mir u toj borbi između dužnosti i srca?