Između Dva Doma: Priča o Majci, Sinu i Ljetnoj Kući
“Ne možeš ozbiljno misliti, Ivane!” povikala sam, glas mi je zadrhtao dok sam gledala sina kako sjedi za kuhinjskim stolom, pogleda uperenog u šalicu kave. Njegove ruke su bile stisnute, a oči su mu bježale od mojih. “Mama, ne tražim tvoje dopuštenje. Samo želim da me razumiješ. Trebam svoj mir. Tamo, u ljetnoj kući, osjećam se slobodno. Ovdje… ovdje se gušim.”
Moje srce je preskočilo. Ljetna kuća u Gorskom kotaru bila je stara, vlažna i puna uspomena na mog pokojnog muža, Ivana starijeg. Tamo smo provodili ljeta kad je Ivan bio dijete, skupljali borovnice i slušali kišu po limenom krovu. Ali sada? Sada je to mjesto puno tišine i hladnoće. “Ivane, mogu ti pomoći. Ako ti treba novac za stan u gradu, reci. Ne moraš bježati tamo gdje nema ni signala ni grijanja!”
On je samo odmahnuo glavom. “Ne radi se o novcu, mama. Radi se o meni. O tome da napokon budem svoj čovjek.”
Suze su mi navrle na oči, ali nisam ih htjela pokazati. U meni se miješala ljutnja i tuga. Gdje sam pogriješila? Zar sam ga toliko gušila da sada želi pobjeći? Sjetila sam se svih onih večeri kad sam ga čekala budnog, kad sam ga tjerala da nosi potkošulju zimi i kad sam mu spremala sendviče za fakultet iako je već bio odrastao.
“Znaš li ti što znači živjeti sam? Tko će ti kuhati? Tko će ti prati?”
Ivan se nasmijao, ali u tom smijehu nije bilo radosti. “Mama, imam 27 godina. Vrijeme je da naučim.”
Te noći nisam spavala. U glavi su mi se vrtjele slike: Ivan kako sjedi sam u hladnoj sobi, Ivan kako pokušava naložiti peć na drva, Ivan kako zaboravlja jesti jer je zaboravio kupiti kruh. Ujutro sam skuhala njegovu omiljenu kavu i čekala ga za stolom.
“Sine, razmišljala sam… Ako već moraš otići, pusti me da ti barem kupim novi frižider i peć na drva. I da platim nekoga da ti popravi krov.”
Ivan je sjeo nasuprot mene, pogledao me nježno i rekao: “Mama, hvala ti. Ali ovo moram sam. Ako mi stalno pomažeš, nikad neću naučiti.”
Nisam znala što reći. Osjećala sam se bespomoćno, kao da mi netko otima dijete iz naručja. Nazvala sam sestru Marinu u Splitu. “Marina, što da radim? Odlazi u tu prokletu ljetnu kuću!” Marina je šutjela nekoliko sekundi pa rekla: “Pusti ga, Ana. Svi smo mi morali jednom otići. Sjeti se sebe kad si pobjegla iz Imotskog zbog ljubavi.”
Sjetila sam se tog dana kad sam s 19 godina sjela na autobus za Zagreb s koferom punim snova i straha. Moja majka je plakala na peronu, a ja sam mislila da joj nikad neću oprostiti što me nije pokušala zadržati.
Sljedećih dana Ivan je počeo pakirati stvari. Svaki njegov odlazak do auta bio je kao ubod noža. Susjeda Ljiljana me pitala: “Što mu fali ovdje? Ima sve!” Samo sam slegnula ramenima.
Jedne večeri došao je moj brat Dario s pivom i rekao: “Ana, pusti ga. Bolje da ode sad dok ima gdje otići nego da jednog dana ode zauvijek jer si ga previše držala uz sebe.”
Ivan je otišao u subotu ujutro. Gledala sam ga kroz prozor dok je stavljao zadnju kutiju u auto. Okrenuo se prema meni i mahnuo. Nisam mogla izaći van – noge su mi bile teške kao olovo.
Prva noć bez njega bila je najgora. Kuća je bila pretiha. Otvorila sam njegovu sobu i sjela na krevet, držeći njegovu staru plišanu žabu iz djetinjstva.
Tjedan dana kasnije nazvao me: “Mama, sve je ok. Naučio sam ložiti peć! I napravio sam gulaš!” Glas mu je bio veseo, ali čula sam i tugu u njemu.
Počela sam češće šetati do tržnice, razgovarati sa susjedima, čak sam upisala tečaj keramike s prijateljicom Nadom. Ali svaku večer gledala sam u mobitel čekajući njegov poziv.
Jednog dana došla mi je poruka: “Mama, možeš li doći ovaj vikend? Nedostaje mi tvoja sarma.”
Spremila sam pun lonac sarme i krenula prema Gorskom kotaru. Kad sam stigla, Ivan me zagrlio kao nekad kad je bio mali dječak koji se boji grmljavine.
U toj maloj ljetnoj kući shvatila sam – pustiti dijete ne znači izgubiti ga. Znači vjerovati mu da će pronaći svoj put, kao što sam ja jednom pronašla svoj.
Ponekad se pitam: Jesam li previše štitila svog sina ili premalo vjerovala u njega? Kako vi puštate svoju djecu da odrastu?