Između četiri zida: Odlazak iz kuće koju više nisam mogla zvati domom
“Gdje si ti krenula?” začula sam glas svoje svekrve još dok sam pakirala posljednju torbu. Nije bila tu, ali njezin glas mi je odzvanjao u glavi, kao da je svaki kutak stana natopljen njenom prisutnošću. Nisam čekala ni trenutka – znala sam da ako sada ne odem, nikada neću skupiti dovoljno snage. Srce mi je tuklo kao ludo dok sam izlazila iz stana u Novom Zagrebu, noseći samo ono najosnovnije: nekoliko komada odjeće, dokumente i mobitel.
Moj muž, Ivan, bio je s majkom na placu. Zamišljala sam ih kako biraju povrće, ona mu govori što da kupi, a on šuti i klima glavom. Tako je bilo i u našem braku – ona govori, on šuti. Ja? Ja sam bila višak. Od prvog dana kad sam se uselila kod njih, osjećala sam se kao gost koji je došao nenajavljen i ostao predugo.
“Ana, nisi ti za mog sina,” rekla mi je jednom prilikom dok smo sjedile za stolom. “On treba ženu koja zna gdje joj je mjesto.”
Nisam odgovorila. Nisam znala što reći. Ivan je sjedio pokraj mene, gledao u tanjur i šutio. To me boljelo više od njenih riječi.
Godinama sam pokušavala pronaći svoje mjesto u toj kući. Kuhala sam, čistila, radila dva posla da bismo mogli otplaćivati kredit za stan koji je bio na ime njegove majke. Svaki moj pokušaj da unesem nešto svoje bio je dočekan s podsmijehom ili ignoriranjem.
“Zašto si kupila ovu zavjesu? Ružna je,” rekla bi svekrva.
“Ivan voli kad ja kuham, nemoj ti danas.”
Ivan bi samo slegnuo ramenima. “Pusti mamu, znaš kakva je.”
Ali nije bilo samo do nje. I on je bio dio problema. Kad bih mu pokušala objasniti kako se osjećam, rekao bi: “Preosjetljiva si. Svi tako žive.”
Možda svi žive tako, ali ja više nisam mogla.
Odluka da odem nije došla preko noći. Mjesecima sam razmišljala o tome, vagala svaki mogući ishod. Bojala sam se osude – što će reći moji roditelji u Osijeku? Što će reći susjedi? Kako ću sama?
Ali onda je došao onaj dan kad sam pronašla poruku na Ivanovom mobitelu: “Mama kaže da Ana opet nešto prigovara. Ne znam koliko još mogu izdržati.” Poruka njegovoj sestri, Martini.
Tada sam shvatila – nisam ja ta koja uništava ovu obitelj. Ja sam ta koja pokušava preživjeti u njoj.
Tog jutra kad su otišli na plac, spakirala sam torbe i nazvala prijateljicu Lejlu iz studentskih dana. “Lejla, mogu li kod tebe par dana?” Glas mi je drhtao.
“Naravno da možeš! Što se dogodilo?”
Nisam mogla pričati. Samo sam plakala.
Sada sjedim u njenom malom stanu na Trešnjevci, gledam kroz prozor i pitam se što dalje. Telefon zvoni svakih deset minuta – Ivan zove, njegova majka šalje poruke pune prijetnji i uvreda. “Vratit ćeš se ti na koljenima!” piše ona.
Lejla mi donosi čaj i sjeda pokraj mene.
“Ana, jesi li sigurna da želiš ovo? Znaš da će biti teško.”
“Znam,” kažem tiho. “Ali ne mogu više tamo. Osjećam se kao da nestajem svaki dan malo po malo.”
Sjećam se kad smo Ivan i ja tek počeli hodati. Bio je nježan, pažljiv, smijali smo se sitnicama, planirali putovanja po Dalmaciji. Sve se promijenilo kad smo se vjenčali i uselili kod njegove majke. Kao da sam postala nevidljiva – za njega, za nju, za cijeli svijet.
Moji roditelji su uvijek govorili: “Brak je kompromis.” Ali ovo nije bio kompromis – ovo je bilo odricanje od sebe.
Noći su najgore. Ležim budna i vrtim po glavi sve što sam mogla drugačije napraviti. Jesam li trebala više razgovarati s Ivanom? Jesam li trebala biti odlučnija pred njegovom majkom? Ili sam jednostavno pogriješila što sam ikad pristala živjeti s njima?
Jedne večeri Lejla me pita: “Što bi savjetovala svojoj sestri da je na tvom mjestu?”
Zastanem. Nikad nisam razmišljala o tome na taj način.
“Rekla bih joj da pobjegne čim prije,” šapnem.
Dani prolaze sporo. Pronalazim posao u obližnjem kafiću dok ne smislim što dalje. Ivan šalje poruke: “Vrati se kući, razgovarat ćemo.” Ali ja znam da to nije moj dom više.
Svekrva šalje poruke mojoj mami: “Vaša kćerka nas je osramotila! Kakva ste vi to obitelj?”
Mama mi šalje poruku: “Ana, vrati se kući u Osijek ako ti treba mir. Tata i ja te volimo bez obzira na sve.” Suze mi krenu niz lice svaki put kad pročitam te riječi.
Jednog dana sretnem Ivana ispred zgrade gdje radim. Izgleda umorno, starije nego prije.
“Ana… možemo li popričati?”
Stojimo na kiši, ljudi prolaze pored nas kao da smo nevidljivi.
“Zašto si otišla bez riječi? Mogli smo pokušati…”
“Pokušavala sam godinama,” kažem tiho. “Ali ti si uvijek birao nju umjesto mene.”
Gleda me dugo, a onda spušta pogled.
“Ne znam kako dalje,” kaže.
“Ni ja,” priznam.
Vraćam se Lejli i dugo gledam u strop prije nego zaspim.
Možda ću jednog dana pronaći svoj mir – možda u Osijeku, možda negdje drugdje. Zaslužujem li ga nakon svega? Ili sam sebična što sam pobjegla?
Ponekad se pitam: koliko žena oko nas živi zatvorene između četiri zida koje nazivaju domom, a zapravo su njihova zatvorska ćelija? Koliko nas ima hrabrosti reći – dosta je?