Izgubljena između majčine ljubavi i bratove sjene: Priča o Lejli

“Zašto si opet zaboravila kupiti Harisu čokoladu? Znaš da to voli!” majčin glas parao je tišinu dnevne sobe dok sam stajala pored vrata, držeći vrećicu iz trgovine. Pogledala me s prezirom, kao da sam opet podbacila na najvažnijem ispitu života. “Mama, rekla si mi da kupim kruh i mlijeko, ništa drugo…” pokušala sam objasniti, ali ona je već okrenula leđa i otišla do Harisove sobe, noseći mu njegovu omiljenu užinu. Ostala sam sama, osjećajući kako mi se grlo steže.

Oduvijek sam znala da nisam njena mezimica. Moja majka, Sanja, uvijek je bila žena od stila – elegantna, ponosna, s osmijehom rezerviranim samo za one koji su joj mogli nešto ponuditi. Moj otac, Emir, bio je odvjetnik, stalno zauzet, rijetko kod kuće. Kad bi došao, donio bi poklone za Harisa, a meni bi samo klimnuo glavom. “Lejla je dobra djevojka, ona ne traži puno,” govorila bi mama gostima dok bi me tapšala po ramenu kao da sam kućni ljubimac.

Ali ja sam tražila. Tražila sam pogled, riječ, zagrljaj. Sve ono što je Haris dobivao bez pitanja. On je bio zlatni dječak – pametan, zgodan, uvijek nasmijan. Kad bi razbio vazu ili dobio lošu ocjenu, mama bi ga zagrlila i rekla: “Ma nema veze, sine, svi griješimo.” Kad bih ja pogriješila, dobila bih samo hladan pogled i šutnju.

S vremenom sam naučila biti neprimjetna. Povukla sam se u svoj svijet knjiga i glazbe. U školi su me smatrali povučenom, ali odličnom učenicom. Nitko nije znao koliko me boli kad vidim kako mama sjedi s Harisom u krilu i češlja mu kosu dok mu šapće koliko ga voli. Ja sam bila ta koja je čistila stol nakon ručka i brisala suđe dok su njih dvoje gledali serije.

Jednog dana, dok sam sjedila na balkonu i gledala kišu kako pada po praznim ulicama Sarajeva, baka Azra mi je prišla tiho kao sjena. “Lejla, dušo, hoćeš li mi pomoći oko kolača?” upitala je nježno. Baka je jedina osoba koja me zaista vidi. Kod nje sam uvijek bila dobrodošla – njezina mala pomoćnica u kuhinji.

Dok smo mijesile tijesto za hurmašice, baka me pogledala ispod obrva. “Znaš, nije uvijek lako biti majka. Ali ni dijete ne smije ostati gladno ljubavi.” Osjetila sam knedlu u grlu. “Bako… zašto me mama ne voli kao Harisa? Šta ja to radim pogrešno?”

Baka me zagrlila snažno. “Nisi ti kriva, Lejla. Neki ljudi jednostavno ne znaju voljeti sve jednako. Ali to nije tvoja greška.”

Te riječi su mi odzvanjale u glavi danima. Počela sam izbjegavati mamu i Harisa još više. U školi sam se trudila biti najbolja – možda će me tada primijetiti? Ali ni diploma ni pohvale nisu donosile promjenu.

Jedne večeri čula sam kako mama razgovara s tatom u kuhinji. “Lejla je tako hladna prema meni. Ne znam šta joj je!” rekla je uzdignutim glasom. Tata je samo slegnuo ramenima: “Možda joj treba više pažnje?” Mama je uzdahnula: “Ma ona je uvijek bila takva – zatvorena u sebe. Haris je barem normalan dječak.”

Te riječi su me slomile. Plakala sam cijelu noć.

S vremenom sam počela osjećati ljutnju prema Harisu. Nije on bio kriv što ga mama voli više, ali nisam mogla podnijeti njegovu sreću dok ja tonem u tugu. Počela sam ga izbjegavati, odgovarati mu hladno ili ga ignorirati kad bi me nešto pitao.

Jednog dana došao je do mene u sobu s crtežom koji je napravio u školi. “Lejla, vidi šta sam nacrtao!” Pogledala sam crtež – on i mama drže se za ruke ispod velikog sunca. Mene nije bilo nigdje. “Lijepo,” rekla sam kratko i okrenula se na drugu stranu.

On je stajao još trenutak na vratima pa tiho rekao: “Zašto me više ne voliš?” Nisam imala snage odgovoriti.

Dani su prolazili u istoj tišini i hladnoći. Mama je postajala sve nervoznija zbog mog ponašanja. Jednog dana viknula je na mene pred Harisom: “Ako ti ovdje nije dobro, idi kod svoje bake! Ona te ionako stalno brani!”

Nisam rekla ništa. Samo sam otišla u svoju sobu i spakirala nekoliko stvari u ruksak.

Baka me dočekala otvorenih ruku. Prvi put nakon dugo vremena osjećala sam mir. Kod nje sam mogla biti ono što jesam – tužna, ljuta, zbunjena… ali voljena.

Mama mi nije pisala niti zvala danima. Samo jednom mi je poslala poruku: “Jesi li dobro?” Odgovorila sam kratko: “Jesam.”

Sada sjedim na bakinom balkonu i gledam zalazak sunca nad gradom. Pitam se – hoće li me mama ikada voljeti kao Harisa? Ili je ljubav nešto što se mora zaslužiti?

Možda nisam ja ta koja treba mijenjati sebe… Možda bi ona trebala naučiti voljeti bez uvjeta? Šta vi mislite – može li se majčina ljubav promijeniti ili smo osuđeni na ono što dobijemo?