Ispod Pragova: Priča o Nevidljivim Preprekama

„Gospođo, možete li malo brže? Ljudi čekaju!“ – začuo se glas mlade službenice iza stakla, dok sam se borila s teškim vratima banke u centru Sarajeva. Ruke su mi drhtale, a srce mi je lupalo kao da će iskočiti iz grudi. Nije bilo nikoga da mi pomogne. Automatska vrata su bila pokvarena već tjednima, a ja sam, kao i mnogi drugi stariji ljudi, bila prepuštena sama sebi.

Sjedala u čekaonici su bila zauzeta mladima koji su zurili u telefone, ne podižući pogled ni kad sam se naslonila na štap i tiho uzdahnula. Osjetila sam kako mi se suze skupljaju u očima, ali progutala sam ponos. Nisam željela pokazati slabost. „Bako, hoćete li sjesti?“ – upitala me jedina djevojka koja je primijetila moju muku, ali prije nego što sam stigla odgovoriti, njezina majka ju je povukla za ruku i šapnula: „Pusti, žurimo.“ Ostala sam stajati, osjećajući se nevidljivo.

Sjetila sam se dana kad sam s mužem Damirom dolazila ovdje. On bi me držao pod ruku, a ja bih mu šaptala da ne želim biti teret. „Nisi ti meni teret, Zlato moje“, govorio bi i smiješio se onim blagim osmijehom koji mi sada toliko nedostaje. Damir je preminuo prošle zime, a od tada su mi i najjednostavnije stvari postale prepreka.

Dok sam čekala svoj red, promatrala sam ljude oko sebe. Svi su žurili, nervozno gledali na satove, mrmljali zbog gužve. Nitko nije primijetio da starica stoji već dvadeset minuta bez mogućnosti da sjedne. U jednom trenutku mi je pozlilo; svijet se zavrtio, a noge su mi klecnule. Pridržala sam se za zid i duboko udahnula.

„Jeste li dobro?“ – upitao je stariji gospodin s kapom na glavi. „Mogu li vam pomoći?“ Klimnula sam glavom, zahvalna što je barem netko pokazao trunku suosjećanja. Pomogao mi je do šaltera, gdje me službenica pogledala preko naočala i rekla: „Morate imati masku.“

„Zaboravila sam… oprostite…“ promucala sam, osjećajući kako me sram preplavljuje. Gospodin mi je dao rezervnu masku iz džepa. „Evo, uzmite. I ja često zaboravim“, nasmiješio se.

Kad sam napokon završila s papirologijom, izašla sam van i sjela na klupu ispred banke. Sunce je grijalo lice, ali u srcu mi je bilo hladno. Sjetila sam se svoje kćeri Ivane koja živi u Zagrebu. Rijetko se čujemo; uvijek je zauzeta poslom i djecom. „Mama, znaš da te volim, ali stvarno nemam vremena“, često govori kroz uzdah.

Ponekad se pitam gdje smo to kao društvo pogriješili. Zašto su stariji postali teret? Zašto su naše potrebe nevidljive? U tramvaju me guraju kao da nisam tu; u trgovini me preskaču na blagajni; na ulici me rijetko tko pogleda u oči.

Prije nekoliko dana pokušala sam razgovarati s predsjednikom kućnog savjeta o rampi za ulaz u zgradu. „Nema novca za to, gospođo Zora“, odbrusio je. „Neka vam djeca pomognu.“ Djeca? Moja unuka Lana ima 16 godina i jedva me pozdravi kad dođe u posjetu. Svijet joj je u telefonu; moj svijet je ostao iza zatvorenih vrata stana.

Jedne večeri, dok sam sjedila sama uz prozor i gledala svjetla grada, nazvala me susjeda Milena iz Mostara. „Zoro, znaš li ti da su kod nas stavili rampu i automatska vrata? Sad mogu sama do pošte! Trebamo se boriti za svoja prava!“

Te riječi su mi dale snagu. Sljedeći dan napisala sam pismo gradskoj upravi:

“Poštovani,

Obraćam vam se kao građanka koja cijeli život plaća poreze i doprinosi ovom društvu. Molim vas da razmotrite postavljanje rampe i popravak automatskih vrata u banci na Trgu slobode. Stariji ljudi nisu nevidljivi – samo nas vi ne želite vidjeti.

S poštovanjem,
Zora Kovačević”

Odgovor nisam dobila ni nakon mjesec dana.

Jednog jutra, dok sam čekala tramvaj na Baščaršiji, prišao mi je mladić s ruksakom. „Bako, treba li vam pomoć?“ Iznenadila sam se – nisam navikla na ljubaznost mladih. Pomogao mi je ući u tramvaj i pitao: „Zašto nema više mjesta za sjedenje za starije?“ Slegnula sam ramenima: „Možda zato što nas nitko ne vidi dok ne nestanemo.“

Te večeri dugo nisam mogla zaspati. Razmišljala sam o svemu što nam nedostaje – ne samo rampe i automatska vrata, nego i malo pažnje, poštovanja, topline. Sjetila sam se riječi svoje bake: „Društvo koje zaboravi stare – zaboravilo je sebe.“

Možda će netko pročitati ovu moju priču i zapitati se: koliko još prepreka moramo preskočiti prije nego što nas netko primijeti? Hoće li naše društvo ikada postati mjesto gdje starost nije kazna nego dostojanstvena faza života?

Ponekad se pitam – jesmo li stvarno toliko nevidljivi ili samo svi gledaju kroz nas jer ih podsjećamo na ono što ih jednog dana čeka? Što vi mislite – ima li nade da nas društvo ponovno vidi?