Ispod Istog Krova: Bitka Sa Svekrvom
“Ne moraš ti ništa čistiti, Ivana. Ja znam kako se to radi u ovoj kući!” – njezin glas je bio oštar kao nož, a ja sam stajala s krpom u ruci, osjećajući kako mi obrazi gore od srama. Damir je sjedio za stolom, spuštenih očiju, kao da ga se sve to ne tiče. U tom trenutku sam poželjela nestati, ispariti iz te kuhinje koja je mirisala na svježe pečeni kruh i gorčinu.
Nisam odrasla u velikoj obitelji. Moji roditelji, Jasna i Zoran, uvijek su me učili da poštujem starije, da budem ljubazna i strpljiva. Kad sam upoznala Damira, činilo mi se da sam pronašla svoju srodnu dušu. Bio je pažljiv, nježan, uvijek spreman na kompromis. Ali nikada me nije pripremio na svoju majku.
Gospođa Ankica je žena od riječi – ali samo kad želi reći nešto što boli. Prvi put kad sam došla kod njih na ručak, pogledala me od glave do pete i rekla: “Ti si ona iz Zagreba? Znaš li ti kuhati išta osim salate?” Smijala sam se tada, misleći da je šala. Danas znam da nije bila.
Nakon vjenčanja preselili smo se kod nje. Damir je rekao da je to privremeno, dok ne skupimo dovoljno za svoj stan. Tri godine kasnije, još uvijek smo tu. Svaki dan počinje istim ritualom – ja pokušavam biti korisna, ona me ignorira ili kritizira. “Ne trebaš ti meni pomagati,” kaže dok pere suđe, “samo mi smetaš.” Kad joj nešto donesem iz trgovine, pogleda me kao da sam joj donijela otrov. “Nisi trebala trošiti novce na gluposti.” Kad pokušam razgovarati o nečemu što nije vezano za kuću ili Damira, samo slegne ramenima i ode u svoju sobu.
Jednom sam skupila hrabrosti i pitala je: “Gospođo Ankice, jesam li vam nešto skrivila?” Pogledala me ravno u oči i rekla: “Nisi ti ništa skrivila. Samo nisi moja.”
Damir rijetko komentira. Kad mu kažem kako se osjećam, samo uzdahne: “Znaš kakva je mama. Pusti je, proći će je.” Ali ne prolazi. Svaki dan postaje teži. Počela sam izbjegavati zajedničke obroke, zatvarati se u sobu s knjigom ili slušalicama na ušima. Ponekad mi dođe da vrištim.
Najgore je bilo prošlog Božića. Moji roditelji su nas pozvali na ručak. Damir je rekao da bi bilo lijepo otići zajedno, ali Ankica je napravila scenu: “Ako vi odete kod njenih, ja ću ostati sama! Tko zna hoću li dočekati večeru!” Damir je popustio i ostali smo doma. Ja sam plakala cijelu noć.
Prijateljice mi govore da moram biti čvršća. “Postavi granice!” kaže Sanja. “Neka Damir bira između tebe i nje!” Ali kako da tražim od njega da bira između majke koja ga je odgojila i mene koju voli? I što ako izabere nju?
Jedne večeri, nakon još jedne tihe večere gdje su jedini zvukovi bili zveket žlica i Ankicino nezadovoljno uzdisanje, odlučila sam razgovarati s Damirom ozbiljno.
“Damire, ne mogu više ovako,” rekla sam tiho dok smo ležali u mraku.
“Znam…” odgovorio je.
“Osjećam se kao gost u vlastitoj kući. Kao uljez. Tvoja mama me ne voli i ne želi ni pokušati.”
Dugo je šutio pa rekao: “Možda bi trebali potražiti stan… Ali znaš da nemamo dovoljno novca još uvijek.”
“Znam… ali ako ostanemo ovdje još godinu dana, bojim se da ću puknuti ili otići.”
Sljedećih dana atmosfera je bila još napetija. Ankica je primijetila da nešto nije u redu i postala još hladnija. Jednog jutra dok sam kuhala kavu čula sam kako priča susjedi Ljubici na hodniku: “Nije ona za mog Damira. Sve bi ona po svom…”
Te večeri sam sjela za stol s njom dok je gledala vijesti.
“Gospođo Ankice, želim razgovarati s vama.”
Pogledala me bezizražajno.
“Znam da vam nije lako što dijelite kuću sa snahom, ali meni je još teže kad osjećam da vas smetam. Ne želim vam uzeti sina niti vam biti neprijatelj. Samo želim malo mira i poštovanja.”
Nije ništa rekla. Samo je ustala i otišla u sobu.
Te noći nisam mogla spavati. Razmišljala sam o svemu što sam pokušala – pokloni za rođendan, zajedničko kuhanje, pomoć oko vrta… Sve uzalud.
Sljedeće jutro našla sam na stolu šalicu kave i komad pite od jabuka koje Ankica pravi samo za posebne prilike. Nije ništa rekla kad sam ušla u kuhinju, ali prvi put nije bilo ni pogleda punog prezira.
Možda nikada nećemo biti prijateljice. Možda će uvijek biti zid između nas. Ali možda je ovo početak primirja.
Pitam se – koliko žena u Bosni i Hrvatskoj živi ovu istu priču? Koliko nas šuti zbog mira u kući? I gdje prestaje strpljenje, a počinje borba za vlastitu sreću?